1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Kada je i policajac zapravo zločinac

U Njemačkoj se dugo širila iluzija kako nacisti nisu vjerovali 'običnoj' policiji. Konačno, zato su i osnovali svoju: Gestapo. Jedna izložba u Berlinu pokazuje: to je čista laž, policija je itekako sudjelovala u zločinu.

Policijska kapa za vrijeme nacista

Sve su to bili ljudi kao tisuće drugih: obrtnici, nevažni zaposlenici, službenici srednjeg staleža. Bili su očevi obitelji, slavili su s prijateljima, odlazili na odmor, imali svoje hobije - dakle, sasvim obični ljudi. A ipak su postali instrument genocida u ime neljudske ideologije: policajci za vrijeme nacionalsocijalizma.

Kao da ničeg nije bilo

Plakat izložbe o policiji za vrijeme nacista

Nakon rata je jedino nestao kukasti križ

Na primjer Julius Wohlauf: rođen u Dresdenu 1913. koji je nakon mature i trgovačke škole postao član stranke. Stupivši u policiju od pozornika je napredovao do zapovjednika pričuvnog policijskog bataljuna koji je bio odgovoran za deportacije i masovna strijeljanja židova u Poljskoj. Nakon rata je isprva kao trgovački putnik prodavao električne uređaje, ali nakon toga je bez problema opet stupio u policiju u Hamburgu - štoviše, unaprijeđen je do položaja zapovjednika odjela. Tek 1963. je njegova karijera doživjela nagli pad kada se protiv njega počelo istraživati zbog ubojstva. 1968. ga je sud osudio na osam godina zatvora zbog sudjelovanja u ubojstvu – 9.200 osoba!

Wohlauf je samo jedan od mnogih o kojima se može saznati na izložbi "Red i masovno uništavanje - policija u nacističkoj državi" koja se može vidjeti u Njemačkom povijesnom muzeju u Berlinu. Po prvi put se neki njemački muzej bavi tom mračnom stranom državnih čuvara reda. I više od toga: Policijska visoka škola koja je danas zadužena za obrazovanje mladih policajaca je partner u priređivanju ove izložbe, a ministarstva unutarnjih poslova i pokrajina i onog u Berlinu, preuzeli su troškove izložbe koja je koštala 1,3 milijuna eura.

"Dosta je bilo laži i legendi!"

To znači da se čitava institucija suočava s vlastitom prošlošću. Ne samo iz arhiva i muzeja, nego su priložili izloške i iz vlastitih ureda i postaja: "To je svjesna konfrontacija s našom vlastitom povijesti", priznaje i direktor Visoke policijske škole, Klaus Neidhart.

Policijska postaja u getu Lodz

Zadovoljni službenici policijske postaje - i ništa ne govori kako im je nadzorno područje geto u poljskom Lodzu!

Tako se mogu vidjeti ormari s kartotekama, policijska izvješća, sredstva za uviđaj, fotografije, pisma, isječci iz novina, letci, policijske iskaznice, uniforme, predmeti iz svakodnevnice ... Iz svega se može vidjeti kako je i "prava" policija bila pouzdano uporište nacističke diktature, lojalna sve do propasti "carstva", zadužena za skloništa ili za nadgledanje prisilnih radnika, baš kao i za potragu za političkim protivnicima. Drugim riječima: i policija je bila institucija terora, za praćenje, potjeru i ubojstvo na stotine tisuća ljudi.

Kako je rat postajao sve žešći i kada je Wehrmacht 1941. napao tadašnji Sovjetski Savez, policija je zdušno sudjelovala u genocidu istočnoeuropskih židova, ganjala prave ili izmišljene partizane, provodila strahovladu u getima, nadzirala transporte zatočenika, brutalno ubijala nedužne civile. Na mnogo fotografija se vide policajci kako sa smiješkom na licu provode svoje stravične zločine. Ne mogu se uvijek niti pozivati kako su samo "izvršavali zapovijed": 1941. su u Bialistoku sabrali židove, među njima i žene i djecu, u tamošnju sinagogu i zapalili je. Tko se odlučio na bijeg, bio je ustrijeljen, ukazuje kurator izložbe Martin Hölzl.

Kako od čovjeka postaje zvijer?

Policajac privodi čovjeka koji mora nositi plakat 'Ja sam oskvrnuo svoju rasu'

Policajac privodi čovjeka koji mora nositi plakat 'Ja sam oskvrnuo svoju rasu'

Što je potaklo primjerne očeve obitelji da sudjeluju u masovnim ubojstvima? Povjesničar Hölzl navodi čitav niz motiva: biti policajac je značilo imati siguran prihod i društveno priznanje i poštovanje. Policajce se nije slalo na bojišnicu pa je tako njihova šansa da prežive rat bila znatno veća nego kod vojnika. Ali zašto su bili spremni počiniti i najteže zločine, na izložbi se mogu vidjeti razni izgovori: poslušnost, pritisak skupine, duh službe, ali i ideološki razlozi, neosjetljivost i rutina. Neki od policajaca su se i obogatili od imutka svojih žrtava, drugi su zločine činili iz perverznih ambicija u policijskoj službi.

Ali, laž je tvrditi kako nisu mogli odbiti naredbu jer bi se inače i sami našli pred streljačkim strojem. Povjesničar policijske službe Detlef Graf von Schwerin ukazuje kako nisu naišli na dokaz kako je odbijanje sudjelovanja u masovnom ubojstvu nekome donijelo neugodnosti. Ali samo njih šačica se uopće usudila odbiti zapovijed. Vodstvo policije se, s druge strane, stalno brinulo za dobrobit zločinaca i dobro je pazilo da te večeri bude dovoljno alkohola za one koji su sudjelovali u ubojstvima.

Policajac - ostaje policajac

Polizeiwagen in Hamburg

Nakon rata? Druga boja uniforme, ali i prečesto isti ljudi.

A nakon rata? Uniforme su dobile drugu boju, sa kapa su nestali kukasti križevi, izmišljali su se životopisi i potražila se pomoć starih kolega. Policajci su smjeli ostati policajci - ili nešto slično. Tek krajem pedesetih prošlog stoljeća je počela kaznena obrada počinjenih zločina - a i ona se otegla koliko se moglo. Sudskih osuda je bilo vrlo malo, a čuli su se argumenti kako se "ne može bez stručnog znanja policajaca". Graf von Schwerin ukazuje prstom i na tadašnju političku elitu: "Nitko nije bio prisiljen zapošljavati ubojice." Naravno, može se reći da je bilo malo pouzdanih saznanja, ali je povjesničar uvjeren i kako "nije bilo volje da se doista počne od početka."

Više od šest desetljeća nakon tih zločina se i policija i njemačko društvo suočavaju s tom temom o kojoj se dugo nije smjelo govoriti. U međuvremenu su i mnogi zločinci umrli od starosti pa tako nije malo onih koji misle kako je to - prekasno.

Autorica: Cornelia Rabitz (aš)

Odg. urednik: Anto Janković

Preporuka uredništva