Kada je genocid genocid?

Kada se u petak (24.4.) Njemački Bundestag bude sjećao deportiranih, izgladnjelih, ubijenih Armenaca između 1915. i 1923. godine, važna će biti jasna formulacija. Riječ genocid su do sada izgovarali samo rijetki zastupnici. Službena pozicija njemačke vlade bila je sljedeća: žaljenje da, ali o genocidu nikada nije bilo govora - ni usmeno, a pogotovo ne pismeno. Pojam genocid bio je kontaminiran. Ipak to se upravo mijenja. Njemačka kancelarka Angela Merkel ga sada izgovara i čak se o izboru riječi usuglasila sa saveznim predsjednikom Joachimom Gauckom. Riječ je o pravoj senzaciji, na koju se dugo čekalo.

Razloga za verbalnu suzdržanost bilo je mnogo. SPD, koji je tradicionalno duboko ukorijenjen među doseljenicima iz Turske, jednostavno je strahovao za glasove birača ukoliko bi genocid nad Armencima, koji je među povjesničarima širom svijeta pod ovim imenom neosporan, bio službeni stav Njemačke. U više od 20 država je genocid nad Armencima službeno priznat - među njima su Francuska i Švicarska.

Ipak Njemačka je imala problema s ovom riječi. Politički Berlin se dugo vrlo oprezno kretao na diplomatski miniranom terenu. S partnerom iz NATO-a - Turskom - nije se željelo pokvariti odnos. Isto je važilo i za odnos s više od dva milijuna Turaka koji žive u Njemačkoj. A onda je tu još i njemačka upletenost u armensku katastrofu. Ona koja bi mogla za sobom povući plaćanje odštete.

Osmansko Carstvo 1915. godine

Mnoge stvari upućuju na to da je sudbina Armenaca bila zapečaćena još 1914. godine. Osmanska vojska je koncem te godine pretrpjela ogromni poraz od ruskih trupa. Prema procjenama, u loše pripremljenom vojnom pohodu u sred zime, na zapadu Kavkaza život je izgubilo između 50.000 i 80.000 Turaka. Bitka kod Sarikamiša slovi kao povod za genocid. Turci su odgovornost za poraz pripisali Armencima, optužujući ih da su se borili na strani Rusa ili da su dobrovoljačkim akcijama djelovali protiv Osmanlija. Prema turskom tumačenju Armenci su bili peta kolona Rusije čiji je cilj tada bio osnivanje Armenije kao tampon-države kako bi preko nje imala direktnu vezu od Kavkaza do Sredozemlja. To i danas stoji u turskim udžbenicima.

Početkom 20. stoljeća Armenci su prije svega živjeli na istoku Osmanskog Carstva. U brojnim regijama su kršćanski Armenci predstavljali najveću etničko-religijsku skupinu. Naravno, posebna armenska naselja ili čak država nisu egzistirali. Nacionalizam koji će nastati u 19. i 20. stoljeću je kod Armenaca manje istaknut nego kod drugih nacionalnih skupina koje su želje oslobađanje od sultanove vladavine.

"Armenska elita se ponajviše čak zalagala za jedinstvo Osmanskog Carstva", smatra Elke Hartmann, povjesničarka iz Berlina specijalizirana za područje Bliskog istoka. "Naravno u jednoj pluralistički organiziranoj, modernoj državi."

Ipak Osmansko Carstvo na zalasku pretvorilo se u tursku nacionalnu državu na uštrb višenacionalnosti. Posebna tragika je sljedeće: Nastanak moderne turske Republike počinje s genocidom nad Armencima.

"...u pustinju, kako bi im se uništila snaga"

Koncem travnja 1915. godine u cijeloj Anadoliji odvijala se akcija "otpremanje". Termin iz svijeta službenika i upravitelja, koji je namjerno zvučao bezazleno, nije značio ništa drugo nego deportaciju. Armenski intelektualci, političari i predstavnici duhovnog života su sustavno deportirani iz Carigrada, osmanlijskoga glavnoga grada, u Anadoliju i tamo su ubijani. Kao osnova važio je zakon koji je donesen tek naknadno i to 27. svibnja 1915. godine.

Kao izgovor je pružena tvrdnja da Armenci širom zemlje planiraju pobunu. "Nova naselja" predviđena za Armence bila su u pustinjama Sirije i Mezopotamije - divlji predjeli bez ikakve osnove za život. Jedna svjedokinja u svojim zapisima navodi: "Protjerani su u pustinju. Kako bi im se slomila posljednja snaga tjeraju ih na cjelodnevno pješačenje." Između 300.000 i 1,5 milijuna Armenaca tada je navodno izgubilo život.

Njemačko Carstvo poslušni pomagač

Ni jedna druga država nije toliko upletena u sudbinu Armenaca kao Njemačko Carstvo - iz ekonomskih i strateških interesa. 7. srpnja je barun Hans von Wangenheim, njemački veleposlanik u Carigradu, poslao kancelaru Theobaldu von Bethmann-Hollwegu sljedeći telegram: "Uvjeti i način, na koji se odvijaju preseljenja, pokazuju da vlada zaista slijedi cilj da uništi armensku rasu u turskom carstvu."

Nijemci su važan saveznik Osmanskog Carstva, kojem šalju naoružanje, vojne stručnjake i imaju interese na Bosporu. Izgradnja željezničke pruge prema Bagdadu, projekt, koji je od takvog značenja kao što je to bio let Apola u svemir za Amerikance u 60-tim godinama, služio je kao ključ u borbi protiv Britanaca na Orijentu.

Preko brojnih konzulata u Osmanskom Carstvu Berlin je informiran o svim detaljima smrtnih marševa Armenaca. To potvrđuju dokumenti. Ispod jednog od brojnih pisama upućenih kancelaru, u kojem su opisana ubojstva koja čine turski saveznici, Bethmann-Hollweg je napisao: "Naš jedini cilj je održati do kraja rata Tursku na našoj strani, bez obzira bili Armenci uništeni ili ne."

Genocid - sukob oko klasificiranja povijesnog zločina

Unatoč svemu Njemačka do danas pripada u zemlje, poput SAD-a i Izraela, koje masakr nisu klasificirale kao genocid. Markus Meckel, iz SPD-a, smatra da je ovo njemačko držanje skandalozno. Bundestag se prije deset godina, u povodu 90. godišnjice, u zajedničkom priopćenju ispričao za "neslavnu ulogu". No o pravoj sukrivici nije bilo ni riječi. Centralni pojam genocid nije se pojavio u dokumentu što je spriječio Joschka Fischer, tadašnji ministar vanjskih poslova.

Sadašnja neočekivana promjena mišljenja u Berlinu dolazi točno u trenutku kad se obilježava stotinu godina od stradanja Armenaca. U armenskom Erevanu će Njemačku ipak zastupati samo mala delegacija. Nasuprot tome Francusku će predstavljati osobno predsjednik Francois Hollande.