Kad trauma čovjeka učini jačim

Fred nikad ne nosi kratke hlače. Njegove noge su pune ožiljaka od metaka. Tek mu je 35 godina, ali strašne stvari koje je doživio bile bi dovoljne za deset života. On je upoznao rat, glad i smrt. Fred je morao bježati iz svoje domovine Ruande, jer se kao novinar zalagao za slobodu medija i tako postao "državni neprijatelj". Od tada živi odvojeno od obitelji, od svoga maloga sina. To je strašno, zar ne? Može li Fred ne biti slomljen čovjek?

"Ne žalim ništa u svom životu. Moja prošlost me izgradila i učinila jačim. Kad se danas pojave problemi, često mislim: doživio sam ja i gore stvari", kaže Fred. Psiholozi to nazivaju posttraumatski rast (posttraumatic growth, PTG), a to je ono što je Fredove prioritete i vrijednosti nakon svih traumatičnih doživljaja ponovo dovelo u red.

Mogućnost rasta

Mi smo skloni ljude koji su imali traumatske doživljaje isključivo gledati kao žrtve. Olaf Schulte-Herbrüggen je terapeut za traume na berlinskim klinikama Charité i Friedrich von Bodelschwingh. On smatra da i laici i terapeuti premalo znaju o tomu kako se pogođene osobe suočavaju s traumatičnim događajima. "Ne čini neki traumatični doživljaj čovjeka uvijek bolesnim." Takvo mišljenje je u međuvremenu zastarjelo. Iskustva su pokazala da većina ljudi ni nakon najtragičnijih doživljaja ne oboli.

Točno je da su ljudi koji su doživjeli neki teroristički napad, prirodnu katastrofu ili nasilje - žrtve. Neki se cijeli život bore sa strašnim slikama onoga što su doživjeli, pate od strahova, depresija i drugih posttraumatskih smetnji. Ali, postoji i mogućnost unutarnjeg rasta.

Neki postaju otporniji na stres i opušteniji, kao Fred. Oni mogu produbiti međuljudske odnose jer može porasti sposobnost osjećanja empatije i dopuštanja bliskosti. Gotovo uvijek se nakon nekog dramatičnog događaja nanovo slažu osobni prioriteti.

Nužan određeni optimizam

"Posttraumatski rast uopće nije rijedak", kaže Hansjörg Znoj, psiholog na Institutu za kliničku psihologiju i psihoterapiju na Sveučilištu u Bernu. "Prema aktualnim istraživanjima oko 30 posto onih koji iskuse neku traumu nakon toga dožive unutarnji rast." Koje pretpostavke su nužne da bi čovjek od nekog traumatskog doživljaja profitirao, a ne bi na njemu pukao, oko toga znanstvenici nisu složni. "Mislim da čovjek mora imati određenu dozu optimizma da bi doživio posttraumatski rast", kaže Znoj.

Znoj se od 1990-ih godina bavi tom pojavom i sam je proveo brojne studije. Nesporno je da postoji posttraumatski rast. Ali, znanstvenici različito gledaju na bit te pojave. Moglo bi se raditi samo o strategiji za svladavanje traumatičnog događaja, kaže Znoj. Pogođeni pritom nastoje traumatičnom događaju naknadno dati neko značenje. I dok se pitaju, zašto se taj strašni događaj zbio, pokreće se proces interpretacije koji pogođenom može pomoći i ojačati ga.

Vrednovanje patnje pogođenog nije korisno

"Ja ne bih mogao pomoći tako velikom broju ljudi da nisam doživio te strašne stvari", kaže Fred. Pomoći drugima primjerice tako što kao novinar omogućuje svom narodu da se čuje njegovo mišljenje, za Freda je smisao života. To izrazito altruistično držanje je tipično za ljude koji su kao Fred upoznali tamnu stranu života, kaže Znoj i priča o svojoj baki. "Za vrijeme rata su ljudi bili tako spremni pomoći, tako ljubazni, govorila je ona uvijek. Loša vremena mogu sa sobom donijeti i ove pozitivne aspekte."

Ne radi se o tomu da se umanji značenje traumatičnih događaja, da se ljudima kaže: nema veze, to će te ojačati. U javnosti se tako i tako događa suprotno. Izvještavanje nakon nekog terorističkog napada ili prirodne katastrofe je vrlo emocionalno, kao i pojmovi koje koriste političari da bi izrazili svoje suosjećanje.

Traumatolog Schulte-Herbrüggen to naziva "strategijom vrednovanja", koja bi žrtvama trebala odati priznanje, ali koja im ne pomaže. Naprotiv. "Koliko-toliko pozitivan razvitak terapije često se pogorša zato što se na drugoj razini nekom traumatičnom događaju da veće značenje", kaže Schulte-Herbrüggen. Dobra namjera ne urodi uvijek dobrim rezultatom. Da bi se mogli vratiti normalnom životu katastrofom pogođeni ljudi moraju kad-tad napustiti perspektivu žrtve.

Svijest da i traumatični doživljaji mogu biti povod za pozitivan razvitak u tome bi mogla pomoći.