1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Kad stranac oboli od «migratitisa»...

Između 10 i 30 posto ljudi u Njemačkoj, koji se zbog psihičkih poremećaja obrate liječniku, su doseljenici. Medicinsko osoblje je suočeno s izazovima koji nadilaze uobičajna psihijatrijska znanja. No, pomoć je na pomolu.

default

Bolesni migranti trebaju prilagođenu terapiju.

Zatražile doseljeničke obitelji pomoć same od sebe ili s uputnicom liječnika, osoblje psiholoških ili psihijatrijskih službi često je suočeno s gomilom problema. Pritom ulogu ne igraju samo različita, kulturološki uvjetovana poimanja zdravlja i bolesti, već i nedostatak svijesti u migranata o vlastitoj životnoj situaciju koju, doduše, shvaćaju kao izvor potištenosti, ali ne i kao uzrok oboljenja.

Osim toga, mnogi se stranci ne snalaze u njemačkom zdravstvenom sustavu – okolnost kakvu je prije nekoliko godina na vlastitoj koži osjetio i doseljenik iz Turske Murat Balik: «Kao prvo: bio sam sâm, bez obitelji i prijatelja, izvan dugogodišnjeg okruženja na koje sam bio naviknut. Odjednom sam se zatekao u Njemačkoj, u tuđini. Osjećao sam se usamljeno, premda sam s godinama i ovdje stekao prijatelje. Pa ipak se nisam mogao otrgnuti dojmu da me ljudi ignoriraju. Došlo je do zdravstvenih smetnji, poput čira na želucu, kod kojih mi školska medicina nije mogla pomoći. Strancima se doista teško ukorijeniti u tuđini. Bio sam suočen s psihičkim tegobama koje isprva nisam mogao svladati vlastitim snagama.»

Doseljenici su posebni pacijenti

Murat Balik je patio od teških psihosomatskih poremećaja, izazvanih rascjepom između dviju različitih kultura. Više je puta operiran na želucu, no tegobe nisu popuštale – sve dok mu njemački prijatelji i današnja supruga nisu preporučili odlazak na psihoterapiju i pokazali mu gdje, kome i kako će se obratiti za stručnu pomoć. Murat Balik je ozdravio. No, kako stvar izgleda s doseljenicima kojima je njemački zdravstveni sustav stran kao i jezik koji bi htjeli naučiti?

S kakvim su poteškoćama suočeni liječnici i medicinsko osoblje? Profesor Rainer Frank, primarijus Odjela za psihijatriju djece i mladeži Sveučilišne klinike u Münchenu, pojašnjava cijelu problematiku: «Osobito je nužno da se liječnik upozna sa životnim okolnostima i kulturološkom pozadinom iz koje čovjek potječe, kako bi njihove predodžbe mogao utkati u tretman pacijenta. To je, doduše, vrlo složen postupak za koji München nudi vrlo pozitivan primjer. Jedna je klinika formulirala smjernice za razumijevanje među kulturama i vodilje za terapiju muslimanskih pacijenata te ih sprovela u praksu. Na kraju su ustanovili da je terapija uspješnija, ali i jeftinija, ako stručno obuče osoblje za ovakve posebne slučajeve u pomoć svaki put pozovu tumače i prevoditelje.»

«Ne želim završiti u ludnici»

Projekt Sveučilišne klinike u Münchenu predviđa institucionalizaciju kontakata s doseljeničkim udrugama i njihovim predstavnicima kao i dopunsku naobrazbu te stručno usavršavanje medicinskog osoblja. Među strancima je, primjerice, vrlo izražena bojazan od smještaja na zatvorenom odjelu psihijatrijske klinike već i pri najmanjem duševnom poremećaju. Stoga je prvenstveni cilj bavarskih liječnika prosvjećivanje i objašnjavanje njemačkoga zdravstvenog sustava te precizno usklađivanje ponude psihomedicinskih tretmana s potrebama doseljenika i izbjeglica. Sve su to mjere koje i Murat Balik zaželi svaki put, kada sa svojim turskim ili iranskim kolegama razgovara o problemima kakvi su ga prije više godina i osobno mučili:

«U svakom bi slučaju morala postojati središnja služba kojoj bi se korisnici na početku mogli obratiti i tamo na materinjem jeziku dobiti odgovore na pitanja o mogućnostima i tijeku terapije. Kad god o tome razgovaram sa svojim zemljacima, kada im ukažem da moraju zatražiti stručnu pomoć, jer im se stanje inače neće poboljšati, kažu mi: ‹Čovječe, nisam glup, ne želim završiti u ludnici›.»