1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Kad dođe Božić, selo oživi

Mnogi izbjegli i prognani u BiH nikada se nisu vratili na svoja ognjišta. U povratničkim selima žive uglavnom stariji, a oni mlađi dolaze povremeno, za blagdane. Tako je i ovog Božića u selu Johovcu u Bosanskoj Posavini.

Postoje pouzdani znaci kako u povratničkom selu poput Johovca među mnogobrojnim obnovljenim kućama prepoznati gdje „ima života“. Vezan pas, složena drva za ogrjev, rublje koje se suši na toplom božićnom danu, a iz dimnjaka se izvija dim kao iz lule nekog starca povratnika. A u vrijeme Božića unučad, snahe, sinovi, i – pečenica!

"Ljeti se broj stanovnika poveća"

- Ja sam Marija, braco je Marko. Mi smo iz Broda (Hrvatska).

- A zašto ste u Johovcu, u Bosni?

- Zbog Božića i da vidimo baku i djeda.

- Je li ljepše u Brodu ili Johovcu?

- U Brodu.

- Zašto?

- Zato što ima puno djece.

Marija i Marko s bakom

Marija i Marko s bakom

Marija i Marko Lozančić nekoliko puta godišnje dolaze u Johovac, hrvatsko selo u blizini Doboja (RS) i u dječjoj igri mogu računati samo na četiri djevojčice i dječaka koji tu žive - nekada ih je bilo blizu 500. Ove brojke najbolje prikazuju devastaciju ovog i drugih posavskih sela.

Njihov djed Jure Lozančić s bakom Jelom jedni su od 60 mještana u selu gdje je prije rata živjelo 1.700 stanovnika. "Ljeti se broj stanovnika poveća jer djeca i unuci dolaze iz dijaspore, a zimi se ponovo sve utiša", govori Jure dok obavlja posljednje pripreme oko pečenice.

"Johovac je sav moj život"

Zvonimir Križić sa sinom Jozom okreće ražanj. Na tranzistoru izvorna muzika. "Ovo nije moja kuća, bratova je, moja je ona obnovljena", pokazuje Zvonimir na uređenu dvokatnicu. "Živim od poljoprivrede i imam malo mirovine, držim svinje, traktora nemam, sve treba platiti, oranje, drljanje. Vratio sam se 2002. godine. Radi se, bori se, ako hoćeš raditi možeš živjeti, ako nećeš, ne možeš nigdje. Sa svima sam dobar, dolaze mi Srbi, Bošnjaci, ja odem njima, sve je normalno. Sin, snaha i unučad su u Hrvatskoj, dođu posjete me, obavimo Božić, Uskrs, Duhove", priča Zvonimir.

Zvonimir i Jozo

Zvonimir i Jozo pripremaju božićnu pečenicu

U ime sina govori kako će se on vratiti čim stekne uvjete, djeca završe školu a on ode u mirovinu. Jozo se smije i potvrđuje. "Od 1992. godine sam u Zagrebu. Tamo sam sve stvorio, ovdje provodim oko tri mjeseca godišnje, kada god imam slobodno vrijeme dolazim. U Zagrebu živim, radim na Hrvatskim željeznicama, imam četvero djece koja idu u škole, dvoje je na fakultetu, Zvonimir je sedmi razred i nosi didovo ime. Nadam se da ću ovdje provesti ostatak života. Za osam godina ću u mirovinu. Sav je moj život Johovac. Imam dvadesetak rođaka i prijatelja koji slično razmišljaju", priča Jozo dok pazi da pečenica ne zagori.

"Nitko nas ne dira i odmah nam je lijepo", govori Zvonimirova supruga Ruža. "Mi smo došli u ruševinu, to bi samo lud došao kao mi. Ali ja hoću na svoje. A ostali dođu samo za praznike. Sve je to po Zagrebu, Brodu, Njemačkoj, nikada ih nema", govori sjetno.

"Ovdje nema perspektive"

Anto Križić je predsjednik Mjesne zajednice Johovac. U dvorištu se igra s psom, u garaži parkiran automobil sa zagrebačkim tablicama. "Ozračje je blagdansko, svi se raduju dolasku djece, nadaju se da su slobodni i da će doći. Imam tri sina, četvero unučadi, najstariji i najmlađi su stigli. Svi su u Zagrebu", priča Anto i kaže kako ne vjeruje da će se bilo koje od njegove djece vratiti u Johovac.

Anto Križić

Anto Križić čeka sinove

"Ovdje nema posla, nikakvih uvjeta za život. Ovjde ima četvoro osnovaca i 15 srednjoškolaca. U osnovnu školu idu u obližnje bošnjačko selo Kotorsko, a srednjoškolci u Doboj."

"Najčešće riječi koje čujete u Johovcu su sin, kćerka, snaha, unučad, Božić, Zagreb, Brod, Njemačka. U selu je 90 obnovljenih kuća koje su posjećene samo za blagdane, ovdje nema perspektive", veli predsjenik Križić. Johovac, Bukovac, Komarica i Vranduk su dio Fočanske župe, gdje su i izmolili ponoćku.

A kad praznici prođu, na prozore devedeset obnovljenih kuća ponovo se navlače zastori, utihne selo, a dim iz dimnjaka se povuče negdje do novog blagdana.