1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Kad djeca sklapaju brak

Nema tome dugo da je i u Europi bilo "normalno" vjenčanje iako niti muž niti žena još nisu imali 18 godina. U nekim dijelovima svijeta je to još uvijek svakodnevna praksa.

Anisha Waiba ima 17 godina i radi u tvornici tepiha u Bhaktapuru, drevnom gradu Nepala u dolini Katmandu. Radi od četiri sata ujutro do osam uvečer i zarađuje, preračunato oko 90 eura. Na mjesec.

Ubrzo će njen život postati još teži. Jer ona je u šestom mjesecu trudnoće i nakon vjenčanja je, shodno tradiciji, sve moralo ići brzo. Vjenčanje je bilo prije devet mjeseci, a muža - njemu je danas 18 godina - upoznala je u tvornici tepiha. Waiba nikad nije išla u školu jer je morala pomagati svojoj obitelji.

"I moj muž i ja smo morali uzdržavati obitelji i zbog ekonomskog tereta mislim da sam se udala malo prerano", priznaje našoj reporterki. "Nekoliko dana nakon što rodim uzet ću bebu sa sobom u tvornicu da tamo pazim na nju."

"Tako je zgodan"

Priča ove sedamnaestogodišnjakinje je samo jedna od milijuna kakvih ima u Nepalu. Država nipošto ne podržava takvu praksu: tamo je tek osobama koje navrše 20 godina dozvoljeno vjenčanje, ali jedva da se tko obazire na taj zakon. Čak 41% žena se uda prije nego što navrši 18. rođendan.

Jedino što se možda promijenilo jest što takva vjenčanja više nisu tako često dogovorena među roditeljima i rodbinom kao što je bilo prije. Ali mladi koji se počnu sastajati jednostavno nemaju drugog izbora nego - vjenčanje, ponekad čak i protiv volje roditelja.

Nepal Kinderheirat Mädchen

Neki se možda i vjenčaju "zato jer je tako zgodan".

Sangiti Tamang sad ima 18 godina i živi u selu Batidhukui u okrugu Bhaktapur. Prije gotovo dvije godine se udala za momka kojeg je upoznala jedva mjesec dana ranije. Zapravo je željela postati medicinska sestra, ali je nakon udaje napustila školovanje: "Nakon vjenčanja je teško ići u školu. Moji prijatelji bi me zadirkivali što sam udana, udane žene ne idu u škole. Znala sam iz škole o propisu za zakonitu dob za vjenčanje, ali nisam mogla odoljeti. On je tako zgodan!"

Tamang je sad već u devetom mjesecu trudnoće i nervozna je što ju čeka kao majku: "U mom selu ljudi pričaju loše stvari ako par ne dobije dijete odmah nakon vjenčanja. Zbog tog pritiska sam morala odmah zatrudnjeti."

"Zločin protiv čovječnosti"

Vlada Nepala je odlučna da do godine 2030. okonča takva, praktično dječja vjenčanja, ali joj je isto tako jasno da se za to mora boriti na čitavom nizu bojišnica. "Ta praksa mora prestati. To je zločin protiv čovječnosti", ljuti se Kiran Rupakhtee, zamjenik tajnika u Ministarstvu za žene, djecu i socijalnu skrb. "Socijalne norme i vrijednosti diktiraju vjenčanje malodobnika. Postoje zakoni, ali se ipak to čini. Jer roditelji svoje kćerke smatraju često tek ekonomskim teretom."

Drugim riječima, ta praksa će prestati tek kad se riješe i drugi, golemi problemi Nepala: siromaštvo, nasilje u obitelji, kastinski sustav - i osobito odnos prema ženskoj djeci u tim mnogim siromašnim obiteljima. Ali Rupakhtee je jasan: zadaća je golema, ali nada se da će Nepal uspjeti u tome. Jer - drugog izbora nema.

No, dok smo Katmanduovskoj dolini čuli od mnogo djevojaka kako su se udale "iz ljubavi", ima i posve drugih priča. Osobito u siromašnom području kao što je okrug Makwanpur. Između visokih planina jedino od čega se može živjeti su polja riže i nije slučajno što je baš tamo vlada otvorila podružnicu Društva za skrb djece.

Tamo je došla i Sejita Tamang i prvi put nam je ispričala čitavu njenu životnu priču. Sada joj je 17, a udala se kada joj je bilo 14 godina. Već sa 15 je dobila dijete i u njenoj priči nema ničega romantičnog, nego je prizor čistog užasa koji se proteže kroz tamošnje društvo.

Nepal Kinderheirat Mädchen

Ali za neke, udaja je noćna mora: Sejiti Tamang je tek 17 i već u tom dobu se trudi početi život od početka - makar ima već dvogodišnju bebu.

"Mi smo te kupili"

Prije tri godine se vraćala kući i skupina njenih poznanika ju je odvukla u obližnju šumicu - usprkos njenim molbama da je puste na miru - kako bi "upoznala njenog budućeg muža". "Poznanici su me nagovarali da se udam, kako on ima veliku zidanu kuću i da je bogat. Govorila sam im da se ne želim udati, da želim sama zarađivati novac i biti neovisna."

Ipak, zbog silnog pritiska se Tamang vjenčala sa tim potpunim strancem. Sljedeći mjeseci su se za nju pretvorili u život u ropstvu. Samo dva tjedna kasnije je shvatila kako ništa neće biti tako kao što su joj obećavali: "Trinaestog dana nakon što smo bili zajedno je došao kući pijan, derao se na mene, govorio mi ružne stvari i na kraju mi je naredio da se kupim iz njegove kuće. Moj svekar mi je rekao 'ti si naš rob, možemo ti raditi što hoćemo'."

Tamang je uvijek iznova pokušavala pobjeći. Bila je premorena od rada u polju i sukoba sa obitelji njenog muža. Nije dobivala niti dovoljno hrane za jelo, a odnosili su se prema njoj kao prema ropkinji. "Rekli su mi 'kamo misliš otići? Mi smo te kupili.' Tako sam shvatila da sam bila prodana. Prvo sam mislila da su to rekli iz bijesa, ali sam otkrila da je to bila istina."

Konačno je uspjela pobjeći, ali je otkrila da je trudna. Njen muž je došao za njom i obećao joj je da će se sad brinuti za nju. Ali i ovaj put je to bila laž.

"Bila sam nesretna. Željela sam se riješiti djeteta, nisam bila spremna da rodim. Požalila sam što sam ostala trudna, željela bih da nisam."

Tek u ovom državnom centru joj se polako počela vraćati nada. Već godinu i pol nije vidjela muža niti ikoga iz njegove obitelji. Nedavno je počela pohađati tečaj za krojačicu: "Željela bih završiti ovu školu i otvoriti trgovinu tradicionalne odjeće. Ako nekoga nađem tko će prihvatiti mene i moje dijete, možda bih se opet mogla udati."

Preporuka uredništva