1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Jučer «osovina zla», danas novi prijatelji?

Britanski je premijer Tony Blair ovog tjedna izašao s novom strategijom rješavanja sukoba u Iraku i na Bliskom istoku. On predlaže uključivanje Irana i Sirije u međunarodne napore za stabilizaciju regije. To nije izraz genijalnosti i naglog proviđenja, nego zdravog ljudskog razuma i logike.

I Blair i Bush zapravo već odlaze sa pozornice.

I Blair i Bush zapravo već odlaze sa pozornice.

Komentar Holgera Senzela

Ako Irak nije usamljen problem i ako može postojati samo jedno, cjelovito rješenje za Bliski istok, onda rat u Iraku nije bio samo besmislen, nego i kontraproduktivan. Amerikanci i Britanci su htjeli donijeti demokraciju u Bagdad, a sada će, kada više ne znaju kako izaći na kraj s kaosom, zamoliti Siriju i Iran za pomoć? Prvo «osovina zla», a sada novi prijatelji? Ako je odjednom sve tako jasno i logično na Bliskom istoku, zašto se prije nije došlo do tog rješenja? Upravo je to ono što se s dobrim razlogom pitaju i mediji u Velikoj Britaniji.

Ali politika nema baš uvijek veze s logikom. Ili bolje rečeno: logika politike se mijenja s odnosima moći. Uvjereni kršćanin Tony Blair je slijepo slijedio Georgea W. Busha, jer je vjerovao u misiju borbe dobra protiv zla. I to bez obzira na prosvjede birača, vlastite stranke, a u međuvremenu čak i vlastitih generala. Upravo je rat u Iraku Blaira prisilio na najavu vlastite ostavke. Jer to je poraz koji za savezničke snage sve više poprima obrise dileme klasične tragedije: ostati ili otići? I jedno i drugo bilo bi fatalno.

Okretanje leđa gubitnicima

Ne treba vjerovati da Blair i danas misli kako je savezništvo s Bushom bila greška. Nije ni proturječje da sa svojom svakako razumnom ofanzivom na Bliski istok želi doprinijeti rješenju problema. Usput rečeno, taj Blairov prijedlog da se Sirija i Iran ne promatraju kao dio problema, nego kao dio rješenja ne čuje se prvi put. No, kada je trebalo, nije ga se slušalo, jer se ionako pretpostavljalo da se politika prema Iraku stvara zapravo u Washingtonu.

Katastrofalni Bushov poraz na nedavnim izborima je drastično promijenio raspoloženje. Naravno da sada izgleda kao da se Blair okrenuo protiv svog starog prijatelja Busha. I unatoč svim opovrgavanjima, Blair je sigurno i želio postići taj dojam. Vrijeme Tonyja Blaira na stolici britanskog premijera istječe, a on sigurno ne želi ući u povijest tek kao poslušni psić Amerikanaca. Zato je vrijeme okrenuti leđa gubitnicima, osobito ako je netko i sam gubitnik. Rat u Iraku je na kraju i na Busha i na Blaira bacio loše svjetlo. Obojica su već danas ljudi od jučer. A onima koji dolaze za sobom ostavljaju nevjerojatni kaos.