1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

"Jotanovi mlini" – najbolja vodenica na planetu

Luka Orlić jedan je od posljednjih bihaćkih vodeničara. Iako star i dotrajao, njegov mlin na Uni i danas radi punom parom i tako još uvijek doprinosi uzdržavanju malog Lukinog domaćinstva.

„Butik Vam se zove Jotanovi mlini, i zadnji je ovakav, ne samo u Bihaću, već na planetu. Tako napišite, zadnji na planetu“, smije se Luka Orlić i držeći se za remen vezan za metalnu šipku iznad kreveta, pridiže se iz postelje. Luka je nepokretan još od 1993. i vezan je za invalidska kolica, a sad ga je, od dugog sjedenja, „snašla i dodatna boljka na gospođi stražnjici“, pa će dok rana ne zaraste, morati mirovati u krevetu, u obiteljskoj kući pored mlina. „Otiđite Vi prvo do vodenice i sve fino pregledajte. Pregledajte kotače i žrvnje, njih je po šest, to Vam je nešto posebno, uslikajte sve dok je dana i onda se opet vratite, pa ćemo popričati. Ja sam tu, neću Vam ja odavde nikud pobjeći“, smije se Luka.

Luka je veseo čovjek. Šali se svako malo, uglavnom na svoj račun, a onda se i smije. „A što bih drugo, ja da se ne šalim i ne smijem, ja bih odavno pobudalio. Puno je bilo ružnih stvari, svačega se čovjek nagledao, i u ratu i u miru, i kad se ne bi smijao, ne znam ni kako bi sa svim tim izašao na kraj“, kaže Luka.

Stara je, ali funkcionalna

Luka Orlić

Luka Orlić je stradao u ratu

Lukina vodenica datira iz devetnaestog stoljeća. Sagrađena je od drveta i obložena limenim pločama, od kojih se poneka već odvaja od drveta i visi. Lijeva strana krova već pomalo propada, ali - vodenica radi. „Radi, itekako, k`o doksa“, kaže Azra Vojić, dok u koš iznad žrvnja iz vreće istresa kukuruz. Azra je Lukina desna ruka i brine se i o njemu i o kući u kojoj stanuju, ali i o mlinu. „Ma nije baš k`o doksa, tu i tamo se mora nešto popraviti, ali je dobra. Moraju se redovno mijenjati lopatice u vodi, to je malo komplicirano. Inače je sve u redu. Nije ni lako istresati vreće, zabole me leđa, ali ovo je zanimljiv posao. Ne idete daleko od kuće, radite s ljudima, radite nešto korisno“, priča Azra.

Azra je nižeg rasta i ne izgleda baš kao neko tko s lakoćom odiže vreće sa žitaricama i brašnom. One znaju biti teške i po 50 kilograma. U Bihać je za vrijeme rata doselila iz Orašca, od tamo ju je, kaže, protjerala srpska vojska. U Bihaću je upoznala Luku i od tada žive skupa u njegovoj obiteljskoj kući. Azra se brine o svome Lukasu, kako ga od milja zove, o kući i imanju, ali i o njihovim „starim znancima“, poput Augusta Vukovića, kojem upravo u veliku šalicu za kavu ulijeva domaću rakiju. „Danas imam pet vreća kuruza i dvije kante ječma“, priča August. „To mi je za blago, imam jednog konja i devet svinja. Ljudi za sve melju, možeš samljeti kako hoćeš; sitno, najsitnije ili krupno, kako ti volja. Netko melje za stoku, netko za kruh. Dobro nam dođe, velika je ušteda, ja bih inače to brašno za blago morao kupovati. Ovako su moji kuruzi (op.a. kukuruzi), moje brašno, par maraka Luki i Bog te veselio“, priča August, i friško zapaljenu cigaretu zalijeva domaćom šljivovicom.

Vodenica

Vodenica je sagrađena u 19. stoljeću

Rat je tragedija

August kod Luke brašno melje već desetljećima. Još je njegov otac dolazio kod Lukinog djeda Jovana, po kojem je vodenica dobila ime, i u mlinu mljeo brašno. „Eh, tada se mljelo po pedeset vreća, a vidi sad što nas je spopalo, i nas sve, a i Luku posebno“, kaže August. A ono što je Luku spopalo, zlo je, reći će Lukin stari prijatelj, kakvo se samo u ratu može desiti. „Hajmo do njega, najbolje da Vam on ispriča. Ako bude htio“, kaže August.

Od mlina do Lukine kuće, preko dvorišta, vodi u travi utaban uski put i prolazi pored štale. Od nje do kuće pruža se konopac na kom se suše plahte i rublje, ispod njih šeću kokoši. Iz hodnika Lukine kuće ulazi se u kuhinju u kojoj službuje stari, bijelo-crni šporet na drva, a onda dnevna soba; kredenac, na malom stolu televizor i Lukin krevet. A tu će Luka svoju ratnu priču ipak ispričati.

Azra

Azra je Lukina "desna ruka"

Napadnut je u vodenici. Tri napadača su mu, dok je u koš sipao kukuruz, prišla s leđa i zabili nož u leđa. Direktno u kralježnicu. „To me u sekundi sredilo. Nisam ih ni vidio, bio sam sagnut. Možda su to učinili zato što sam Srbin, a možda i samo da me opljačkaju, jer pljačkali su me cijeli rat – i svinje i kokoši i sve ostalo. Ali što se može, ništa se ne može. Bilo je takvo vrijeme, brat je na brata napadao. Rat je gadna stvar, nisam ni znao koliko ljudi mogu biti zli i zlobni dok nije počeo rat. Ali o tome ne treba ni pričati, to je gotovo, to je završeno“, kaže Luka.

Mržnja je sljepilo

„Eto, vidite, mene su Srbi otjerali iz Orašca, Luku ovdje napali muslimani, a evo nas, što nam fali“, dobacuje Azra iz kuhinje, dok priprema kolač i kavu. Baš ništa, a i zašto bi? „Pa znate kako je to kod nas, susjedi, rodbina, nitko nama ništa direktno ne kaže, ali mi znamo što se o tome misli“, kaže Azra. „Ma što mi je za tim“, dodaje Luka, „ljudima je mržnja popila mozak. Ništa od mržnje ne vide, a kamoli ono što bi trebali“, kaže Luka.

A sve ono što bi trebali vidjeti Bošnjani zaslijepljeni mržnjom, nabrojat će August Vuković, nakon što grlo još jednom podmaže vatrenom, krajiškom šljivovicom. „Pa da smo prije rata ovdje imali 1.700 zaposlenih i to u devet državnih firmi. Polietilenka, Žitoprerada, Štamparija, Željezara, Kombiteks, 4. Novembar, Energoinvest itd., a da danas imamo samo tri, Pošta, Komrad i Elektroprivreda, i da one samo naplaćuju, a ništa ne proizvode. Al` gotovo je, babo je ruč`o“, kaže August i ljutito odmahuje rukom. „Jašta je nego“, dodaje Luka, „ali mi ćemo ovako kako znamo i umijemo, pa dokle budemo mogli.“ „Dok ne dođe vrijeme da mirišemo ljubičice, ali iz žila“, šali se August i pali novu cigaretu.

Budućnost je neizvjesna

August

August je Lukina vjerna mušterija

A što kad se omirišu ljubičice? „Ja nemam djece, cijeli život sam bio momak. Za sada nam mlin dobro dođe. Imam 320 maraka invalidnine, mlin nam pokrije sve ostale troškove. Poslije kako će biti, ne znam ni ja“, priča Luka. Mislio je, kaže, i prodati cijelo imanje, pa s tim novcem pokrenuti neki biznis i za Azru stvoriti lakše radno mjesto. Ali imanje je poveliko, a ljudi nemaju para. „Vidjet ćemo kako ćemo, samo da mi se ovo na gospođi stražnjici smiri i zaraste, pa da pregledam malo vodenicu, već sam nekoliko tjedana samo u krevetu i baš sam je poželio“, kaže Luka Orlić, možda jedan od posljednjih bihaćkih vodeničara, svakako vlasnik najboljeg mlina na planetu.