1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Jesu li Nijemci „poraženi“ ili „oslobođeni“?

Je li 8. svibnja 1945. za Nijemce bio dan sramote ili šansa za novi početak? Nijemci se već 70 godina bave Drugim svjetskim ratom - njegovim početkom i krajem. I pitanjem vlastite krivice.

Kada je sve bilo završeno, zavladala je radost, ali još u većoj mjeri „tupo olakšanje“, piše povjesničar Gerhard Brunn osvrćući se na osjećaje preživjelih. Sjećanje je nešto vrlo osobno. Onaj tko je u svibnju 1945. kao vojnik njemačkog Wehrmachta bio sovjetski zarobljenik, ima drukčija sjećanja nego civil koji je kraj rata dočekao neozlijeđen. Onaj tko je u istočnoj Pruskoj izgubio svoju domovinu, kraj rata je doživio kao katastrofu, za razliku od Nijemca u američkom egzilu koji se 8. svibnja 1945. osjećao oslobođenim. O osjećajima preživjelih logoraša Auschwitza – da i ne govorimo.

Dan kada je završio Drugi svjetski rat u Europi se tumači na razne načine. Tijekom desetljeća je taj „nulti trenutak“ – barem u staroj Saveznoj Republici Njemačkoj – više puta nanovo interpretiran. Ono što je u ranim poslijeratnim godinama bilo zajedničko objema njemačkim državama bio je osjećaj da su se u ratu – napatile. U tom vremenu je rođeno i kolektivno sjećanje prema kojem su njemački zločini bili isključivo djelo demona zvanog Hitler i njegovih nacista. Na drugoj strani je bio Nijemac kao privatna osoba, bezimeni pojedinac koji nije znao ništa i ni za što nije bila kriv. Desetljećima ni istočni niti zapadni Nijemci nisu mogli shvatiti što se s njima događalo do 1945. i kakva je bila njihova odgovornost za to. Do „uspješnog suočavanja s prošlošću“ je došlo tek mnogo kasnije.

Prvih 20 godina: tuga i bijes zbog podjele Njemačke

Onaj tko želi shvatiti kako se 20 godina poslije rata službeno govorilo o nacizmu, treba pročitati nekoliko odlomaka iz govora Heinricha Lübkea, održanog 7. svibnja 1965. godine. Tadašnji predsjednik Njemačke u govoru pred Trgovinskom komorom Hamburga nije nijednom riječi spomenuo masovno ubijanje. U isto vrijeme, u Frankfurtu su na sudu čitane završne riječi tužitelja na suđenju ubojicama iz Auschwitza.

Broj žrtava Drugog svjetskog rata

Broj žrtava Drugog svjetskog rata

Osmi svibnja u prva dva desetljeća po završetku rata nije bio prisutan u javnom životu Savezne Republike Njemačke. Nije bilo komemoracija žrtvama. Naprotiv: često su se čuli izrazi nezadovoljstva zbog podjele Njemačke. Političari – prije svega demokršćani – često su izražavali i svoju privrženost Trećem Rajhu. U službenom sjećanju mnogo važniji su bili 20. srpnja 1944. godine, kada je grof von Stauffenberg pokušao izvršiti atentat na Hitlera i 17. lipnja 1953. kada su se radnici DDR-a pobunili protiv komunističke vlade. Ti datumi su olakšavali pozitivnu percepciju njemačke tradicije.

Asimetrično sjećanje: DDR i SR Njemačka

Sasvim drukčije je bilo u bivšem DDR-u. Vlada je 8. svibnja 1945. odmah proglasila nacionalnim praznikom kako bi propagirala svoje viđenje povijesti. Kapitulacija Hitlerove Njemačke je slavljena kao dan pobjede Crvene armije nad fašizmom. Do 1989., kada je srušen Berlinski zid, proslave 8. svibnja su bile nešto kao vidljivi dokaz tijesnih veza sa SSSR-om i samim time i dokaz da je se DDR nalazio na strani pobjednika. Samim tim nije bilo suočavanja s vlastitom odgovornošću za njemačku prošlost. Na nacionalsocijalizam se službeno gledalo kao na fašizam i to je za rukovodstvo DDR-a bilo zatvoreno povijesno poglavlje.

Obilježavanje 8. svibnja u DDR-u 1955. godine

Obilježavanje 8. svibnja u DDR-u 1955. godine

Dok je u SR Njemačkoj značenje 8. svibnja stalno ponovo preispitivano, dan završetka rata je u DDR-u sve do pada Berlinskog zida bio dan sjećanja sa zadatim obrascem. Nije bilo odstupanja od linije povučene „odozgo“. Sasvim drukčije je bilo s tumačenjima u Zapadnoj Njemačkoj. Tu se mijenjao odgovor na pitanje: što taj dan znači za Nijemce? Od interpretacije pojma „poraza“ pa do teze o oslobođenju prošlo je doduše, nekoliko desetljeća.

Pad na koljena u Varšavi: žrtve izbijaju u prvi plan

„Narod koji je ostvario ovakve gospodarske uspjehe ima pravo poželjeti da više ne sluša priče o Auschwitzu“, rekao je navodno Franz-Josef Strauß 1968. Moćni političar Kršćansko-socijalne unije (CSU) nije nikada pokušao pravno osporiti taj citat, iako nije bio nimalo nježan u ophođenju s medijima. A u spomenutoj izjavi je primjetno fokusiranje na gospodarski bum u SR Njemačkoj kao izraz potiskivanja i neuviđanja krivice. Na drugom kraju spektra u suočavanju s poviješću je gesta Willyja Brandta koji je 7. prosinca 1970. u Varšavi kleknuo pred spomenikom žrtvama njemačke tiranije – i tako bez riječi zatražio oproštaj.

Kancelar Zapadne Njemačke Brandt kleknuo je 1970. pred žrtvama u Varšavi

Kancelar Zapadne Njemačke Brandt kleknuo je 1970. pred žrtvama u Varšavi

To je povijesna gesta koji je shvaćena kao „prvo ozbiljno priznanje njemačke krivice“, kaže povjesničar Peter Hurrelmann. Gesta simbolična za promijenjenu perspektivu, onu koja se počela probijati 70-ih godina, potiskujući polako staru tezu o porazu. To je perspektiva krivice koja je prisutna i u govoru Waltera Scheela iz 1975. godine: trideset godina po završetku rata, šef države je otvoreno priznao odgovornost Njemačke. On je rekao da je u događajima između 1933. i 1945. zakazala čitava jedna generacija.

Četrdeset godina poslije

I osamdesete godine su protekle u znaku djelomično žestokih političkih sukoba oko pitanja kako treba interpretirati 8. svibnja. Do tada u sjećanju na doba nacizma nisu bili prisutni ni počinitelji niti njihovi suučesnici. To se promijenilo na 40. godišnjicu završetka rata.

Richard von Weizsäcker

Richard von Weizsäcker je održao povijesni govor

Ključni trenutak je predstavljao govor njemačkog predsjednika Richarda von Weizsäckera 8. svibnja 1985. Tada su mnogi koji su bili inficirani nacističkom ideologijom ili čak bili krivi za zločine, još uvijek živjeli kao slobodni građani. Za njih je 8. svibnja i dalje bio dan poraza. Ne i za mladu generaciju. No, von Weizsäcker je bio prvi visoki političar koji je 8. svibnja nazvao danom oslobođenja od nacističkog režima. A kraj rata je doveo u vezu s onime što je do njega i dovelo, naime, s dolaskom Hitlera na vlast 30. siječnja 1933.

I bivši kancelar Hemut Kohl je govorio o „oslobođenju“, ali mediji tome nisu poklanjali preveliku pažnju. Sasvim drukčije je bilo kada je on 40 godina poslije kraja rata pokušao uspostaviti nekakvu ravnotežu između pobjednika i pobijeđenih, između počinitelja i žrtava. Njegov istup s američkim predsjednikom Ronaldom Reaganom na vojnom groblju u Bitburgu, gdje su bili sahranjeni i pripadnici nacističkog zloglasnog SS-a, pretvorio se u medijsko-politički fijasko. Njegov pokušaj da i Nijemce predstavi kao žrtve, nije uspio. Oni se nisu napatili kao Židovi ili narodi Sovjetskog Saveza.

Sjećanje u ujedinjenoj Njemačkoj

Povijest nacionalsocijalizma je već godinama jedna od najbolnijih tema u Njemačkoj. Televizija, novine, izdavačke kuće, zdušno su poticali suočavanje s prošlošću – u borbi za čitatelje i gledatelje. Površno gledano, Nijemci su tako postali svjetski šampioni u tom suočavaju. Najvažnije je da je teza o oslobođenju i dalje na snazi.

Ronald Reagan i Helmut Kohl

Kontroverzna gesta pomirenja Bitburgu 1985. godine: Helmut Kohl i Ronald Reagan

Pred toga, počelo je i promatranje spornog vremena kao prošlosti privatnih ljudi – u toj perspektivi su Nijemci žrtve Hitlerovog režima. I Nijemci su bili proganjani, silovani i bombardirani – tako gledano, moguća je i tendencija ublažavanja suda o njihovoj krivici i odgovornosti. Moguće je i da će se „razlika između počinitelja, žrtava i suučesnika početi gubiti“, kao što je rekao povjesničar Norbert Frei. Dokle god se time ne revidira osnovno značenje 8. svibnja 1945. to će biti legitimno i ljudski razumljivo. Jer, „njemački poseban put u slobodu“, napisao je filozof Peter Sloterdijk, „prošao je kroz iglene uši poraza“.

Preporuka uredništva