1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Je li vjeronauk u školi stvarno iskreni izbor?

Zagrebački roditelji govore što misle o vjeronauku i utjecaju crkve u školi. Čini se da stajališta i nisu tako tvrda kao što su još donedavno bila.

###Achtung, nicht für CMS-Flash-Galerien verwenden### ILLUSTRATION - Ein Kreuz hängt am Dienstag (27.04.2010) im Klassenzimmer einer Grundschule in Kaufbeuren (Schwaben) hinter dem Lehrerpult. Foto: Karl-Josef Hildenbrand dpa/lby

Kruzifix im Klassenzimmer

Vjeronauk u javnim osnovnim školama u Hrvatskoj, tema je koja već niz godina producira razmjerno burnu raspravu u ovdašnjem društvu. Tako je bilo i proteklog tjedna, u novom aktualiziranju toga spora kroz višednevnu diskusiju po medijima, kao i na jednoj javnoj tribini u Zagrebu.

Između znanih, suprostavljenih stajališta da crkvi tj. crkvama – pored Rimokatoličke, uglavnom samo još Srpskoj pravoslavnoj i Islamskoj zajednici - uopće nije mjesto u školi, ili da je vjeronauk svakako poželjan unutar toga sistema, obratili smo se samim roditeljima osnovnoškolaca u Zagrebu. Susretljivi su prema dopisniku Deutsche Wellea bili naročito u Osnovnoj školi "Gustav Krklec", gdje se sa zanimljivim stavovima predstavila nekolicina onih koji svoju djecu šalju na – inače neobaveznu, odnosno izbornu – nastavu katoličkog vjeronauka.

Efekt neizravnog pritiska

Zagrebačka katedrala.

Zagrebačka katedrala. Utjecaj katoličke crkve u Hrvatskoj je neosporan.

"Dvoje moje djece pohađa vjeronauk, i ja sam kao vjernica zadovoljna tim", rekla nam je Marija Devčić, koja je i sama učiteljica. "Ali, bilo bi dobro da se učenicima ponudi neki alternativni predmet, kao što je npr. religijska kultura u općem smislu, ne jednokonfesionalnom. Ono što me generalno ipak raduje, jest današnji pristup toj temi u društvu, znatno ležerniji i razboritiji negoli je bio prije desetak godina".

Nikola Cetina, otac jednog školarca u istoj školi, kritičan je prema važećoj praksi. Jer, on nakon proživljenog iskustva smatra da crkvi, i to svim konfesijama, ipak nije mjesto u školi. Također, slaže se s tezom da bi sretnije rješenje bio predmet koji objedinjuje nauk o religijama općenito, ali i o pozicijama onih koji nisu vjerujući – ateista i agnostika. "U svemu tome postoji i neizravni pritisak društva, pa nisu svi ljudi baš posve iskreni kad šalju djecu na vjeronauk. Mislim da se time šteta, osim djeci koja ne izaberu taj predmet, pa se mogu osjetiti društveno isključenima, nanosi i samoj crkvi, koja tako postiže kontraproduktivan efekt. Ona neki način izolira sebe u zajednici, a sličnu je grešku činio i bivši sistem, kad se predmet marksizma počeo doživljavati kao dosadna i mrska prinuda. Znate, ja sam strastveni planinar, no da me netko tjera na to, zamrzio bih planinu", poantira Cetina.

Pad interesa za vjeronauk

Djeca se igraju na potoku

Kad su djeca dovoljno stara da samostalno odluče žele li na vjeronauk?

Svoje mišljenje o svemu tome predočila nam je i Ana Marinović-Radojković, pedagoginja iz iste škole, a čije dijete ide u jednu drugu školu i također pohađa vjeronauk: "Nakon 14 godina iskustva, držim kako je vjeronauku ipak mjesto u župi, ne u školi. I znam da tako već razmišlja jako puno ljudi. Jer, nemoguće je uvijek organizirati alternativnu aktivnost za djecu koja ga ne pohađaju, ili za sve razrede namjestiti vjeronauk kao prvi ili posljednji sat nastave u danu, a kako bi to željelo Ministarstvo prosvjete".

Drugi naglašen problem je, po njezinu mišljenju, nedostatak opće etičko-odgojne dimenzije u nastavi vjeronauka, okrenutog izrazito posebnostima dotične pojedine religije. Ali, ovu pedagoginju smo upitali i kako to da tako razmišlja, a dijete joj svejedno ide na vjeronauk? "To je bila želja samog mog djeteta, iako sam itekako svjesna da ono nije moglo samostalno donijeti sud. U međuvremenu se promijenio i moj i njegov odnos prema tome, pa nisam sigurna da ćemo i dogodine nastaviti s tim. Pretpostavljam da mnogi drugi ljudi također idu linijom manjeg otpora. Izdvojena pozicija često donosi određenu nelagodu. No mogu vam reći da, statistički, svake godine uočavam trend sve manjeg interesa, tj. broja onih koji upisuju vjeronauk", rekla je Marinović-Radojković.

Problem religiozne indoktrinacije

Kip Bude

Trebaju li djeca u školi nešto naučiti o budizmu?

Roditelji koji ne šalju svoju djecu na vjeronauk, uistinu dijele strepnju kako bi ona uslijed toga mogla biti izolirana, čak stigmatizirana. "Premda mi je iskustvo s tim na kraju ipak pozitivnije nego što sam očekivala, a što proizlazi iz činjenice da u razredu mog djeteta čak petoro-šestoro djece nije upisalo vjeronauk, i dalje smatram kako crkvi nije mjesto u školi", rekla nam je Andrea Radak, majka djeteta koje pohađa Osnovnu školu "Davor Trstenjak" u Zagrebu.

Prema onom što zna o vjeronauku, međutim, ona zaključuje da je najveći problem s tim predmetom to što on ne upoznaje djecu prvenstveno s religijom, a još manje religijama, nego ih nedvosmisleno religiozno indoktrinira, što bi naročito moralo biti zapriječeno u javnom obrazovanju. Darko Matošević, ateist i otac djeteta iz Osnovne škole "August Šenoa", jedan je od onih koji su morali intervenirati zbog izoliranja svog djeteta, s kojim se ostali učenici spočetka nisu željeli igrati "jer ne vjeruje u boga".

"Kasnije više nije bilo takvih problema, srećom. Ali, budući da škola nema posebnu brigu za takve učenike, on mora sjediti u zadnjoj klupi dok ostali pohađaju vjeronauk. Tako da, htjeli mi to ili ne, naše dijete kući dolazi s biblijskim pričama i pratećim interpretacijama", kaže Matošević.

Autor: Igor Lasić, Zagreb

Odg. ur.: Snježana Kobešćak

Preporuka uredništva