1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Jagoda Marinić - migracija kao pokretačka snaga

Jagoda Marinić, njemačka je autorica hrvatskog podrijetla. Njezine su teme integracija stranaca te posebno stigmatizacija takozvanih gastarbajtera u Njemačkoj.

Nakon dužeg boravka u Kanadi, kćerka hrvatskih "gastarbajtera" dolazi u Njemačku i ovdje traži svoju prošlost, svoje djetinjstvo, mladost, svoje korijene i sebe samu. Mija ili Mia, odrasla je u Zapadnom Berlinu osamdesetih godina, u obiteljskoj atmosferi obilježenoj osjećajem zahvalnosti prema zemlji koja ih je “primila“ i u kojoj „smiju“ raditi, odricanjem, ljubavi prema domovini u koju će se „jednog dana“ vratiti. Mija puno vremena provodi u restoranu „Dalmacija“ gdje teti Zori pomaže pri služenju gostiju i sitnim kuhinjskim poslovima. I upravo s ovog mjesta kada se ponovno vraća u rodni grad i započinje njezina potraga za sjećanjima i osobnim identitetom....

To je sažetak romana „Restoran Dalmacija“ u kojem Jagoda Marinić iznosi priču o ljudima koji su u Njemačkoj (pre)dugo vremena bili gotovo sasvim nevidljivi; gosti koji će uskoro otići, koje zapravo nitko nije stvarno želio ali za kojima je postojala potreba.

Karikature gastarbajtera u Njemačkoj i Hrvatskoj

Naslovna stranica romana Restoran Dalmacija

Naslovna stranica romana "Restoran Dalmacija"

I Jagoda Marinić potječe iz jedne „ovakve“ obitelji. Na njezinoj internetskoj stranici kao i na poleđinama mnogobrojnih knjiga koje je do sada objavila, stoji – „rođena Hrvatica i njemačka autorica i kolumnistica“. “I ja sam bila ne neki način stranac, iako sam rođena i školu pohađala u Njemačkoj. Na primjer, kada sam se išla upisati fakultet, morala sam prijavu obaviti u Akademskom uredu za strance, znači, zajedno sa studentima koji su jučer stigli iz Južne Amerike, Afrike…Danas se o ljudima kao što sam ja govori kao o „novim Nijemcima“. Ja to prihvaćam za moju sadašnjost, ali ne i za prošlost. Nikada nigdje nije bilo govora o tome da sam ja Njemica, to nitko nije želio. Bila sam tretirana kao strankinja. Tako je bilo i kod kuće – mi smo mala manjina u jednoj zemlji u kojoj smo gosti. Uvijek sam bila trenirana na povratak, na to da ću se jednog dana vratiti u Hrvatsku, da sam u Njemačkoj stranac. Zato uvijek kažem – rođena Hrvatica, jer je to tako onda bilo…”, objašnjava danas 36-godišnja Jagoda Marinić.

Svoje roditelje, koji su sredinom sedamdesetih godina iz Dalmatinske Zagore, iz sela pored Drniša stigli u Njemačku, u Weiblingen, gdje je autorica i rođena, upravo iz tog razloga ne naziva "gastarbajterima". Ne želi ih reducirati na ulogu kakvu im je dodijelilo društvo, samo na rad, posao koji su ovdje obavljali i ništa više od toga. “Mislim da sve njih treba izvaditi iz te nevidljivosti. Ja kao dijete iz jedne ovakve obitelji, osjećam potrebu i obvezu tim ljudima dati pravo lice jer o njima postoje samo užasne karikature, kako u Njemačkoj tako i u Hrvatskoj. To je diskvalifikacija ljudi koji su bili vrijedni i uspješni i koji su za svoju djecu stvorili bolje uvjete, no koji nemaju pravo mjesto u niti jednom društvu”, kaže Jagoda Marinić.

Istodobno, ona naglašava kako njezine priče dakle, nisu priče o “nekima tamo, "gastarbeiterima” nego o ljudima koji su živjeli i koji žive u Njemačkoj, koji su bili i ostali dio njemačkog društva. “To su njemačke priče. U tom smislu sam u romanu “Restoran Dalmacija” željela prikazati dio njemačke povijesti, ujedno i dio europske povijesti migracije i pokušati dati sliku ondašnje jugoslavenske community u Njemačkoj”, navodi spisateljica.

Pozivali su ih da dođu a kada su došli malo tko je za njih želio znati - strani radnici u Njemačkoj u 60tim i 70tim godinama

Pozivali su ih da dođu a kada su došli malo tko je za njih želio znati - strani radnici u Njemačkoj u 60tim i 70tim godinama

Prebacivanje roditeljima da nisu bili dovoljno veliki Nijemci

No, ovako kako razmišlja danas, nije razmišljala oduvijek. Ni ona kao ni velika većina djece druge generacije migranata u Njemačkoj, nije mogla pronaći pravi način odnosa prema vlastitom podrijetlu i zemlji u kojoj živi, i negdje u svemu tome pronaći svoj vlastiti identitet. „Osim prigovora roditeljima da nisu bili dovoljno veliki Nijemci, mi nismo znali ništa drugo. Niti ja dugo vremena o svemu tome, o mom podrijetlu, nisam željela ništa znati niti razmišljati“, kaže Jagoda Marinić. I tek kada je nakon završenog studija germanistike, anglistike i političkih znanosti dulje vremena boravila u Kanadi i SAD-u, shvatila je da postoji i drugi diskurs. Tamo su joj se, kako kaže, otvorile oči za nešto novo. Usprkos diskriminaciji koja tamo još uvijek vlada, ne postoji tabu oko vlastitog podrijetla. Naprotiv, potomci doseljenika još uvijek itekako ističu svoje korijene, kulturu svojih predaka. Naravno, američko društvo u svojoj osnovi je društvo migranata, no i njemačko postaje sve više društvom u kojem postoje gradovi u kojima živi i do 40 posto ljudi s useljeničkom pozadinom.

Premalo aktivizma među migrantima

„No, isto tako treba reći da u Njemačkoj ne postoji aktivizam među migrantima kao u drugim zemljama. Starije generacije su se nekako smjestile u tom provizoriju a djeca se do sada i nisu u velikom broju htjela baviti ovom temom a niti na aktivan način sudjelovati u društvu. Većinom su se usredotočili na materijalne stvari i ovdje su se našli kao državljani – Imam, dakle jesam i kao takav sam sastavni dio njemačkog društva. To je nekoć bio jedini način da se postane jednak, isti. Kad se postigao status više nije bilo stigmatizacije. No, to se danas mijenja“, kaže Jagoda Marinić.

Ona sama je politički vrlo aktivna i angažirana. Osim što radi i kao novinarka, Jagoda Marinić radi i u uredu gradonačelnika Heidelberga, na odjeljenju za integraciju. Ona vodi razne političke konferencije, objavljuje eseje na temu integracije, strahova većinskog stanovništva od novog i nepoznatog te mnogo putuje. Za njemačka kazališta je primjerice dugo vremena posjećivala Hrvatsku, Split i Zagreb gdje je tražila djela koja bi mogla biti zanimljiva i njemačkoj publici. „Tom sam prilikom upoznala i urbanu Hrvatsku, umjetnike i koji se ni po čemu ne razlikuju od umjetnika bilo gdje ne svijetu“, kaže Jagoda na vrlo dobrom hrvatskom. Svoju Hrvatsku, našla je već mnogo ranije; tijekom studentskog putovanja po Hrvatskoj u trajanju od tri tjedna. Tada je domovinu svojih predaka vidjela novim očima, bez koprene idealiziranog nacionalnog domoljublja kakvog je upoznala u roditeljskom domu. I – ponovno se zaljubila u, kako kaže, u njezine ljepote, prirodu...

Jagoda Marinić dugo je vremena boravila i u Splitu

Jagoda Marinić dugo je vremena boravila i u Splitu

Nigdje kod kuće

Pa ipak, tamo se ne osjeća kao kod kuće. Taj osjećaj nema ni u Njemačkoj. Zapravo ga nema nigdje a niti ga ne želi imati. „Ja čak niti nemam ambicije negdje naći dom. Meni je zanimljiv taj nedostatak. To mi daje jednu snagu koja me tjera da pokušam svijet oko sebe stvoriti onakvim kakvim bi trebao biti da se osjećam kao kod kuće. To je ta neka energija koja te tjera naprijed i uz koju se istodobno stalno mijenjaš, stvaraš. Možda je to dio mog povijesnog sjećanja, ljudi iz Dalmatinske Zagore uvijek su odlazili negdje drugdje, pa makar zimi u neko drugo selo. To je kao neka potraga za utopijom koju uvijek iznova tražiš pa čak i ako ju nađeš, ponovno se vraćaš na početak. I krećeš se. Zapravo sam zaljubljena u taj proces“, priča Jagoda Marinić. I vjerojatno ju upravo taj proces tjera i na pisanje.

Svoju prvu knjigu, „Zapravo, bračna ponuda“ objavila je u dobi od samo 23 godine. Za roman „Bezimeni“ (2007.) bila je normirana za nagradu Ingeborg Bachmann. Tjednik Der Spiegel proglasio je ovaj roman jednim od najboljih te godine uopće. Početkom 2013. godine objavljen je i njezin turistički vodič „Hrvatska – uputstva za upotrebu“.

Iako ona sama nigdje zapravo nema doma, u njezinim knjigama se mnogi pronalaze. Tako će zasigurno biti i s ovim najnovijim romanom „Restoran Dalmacija“; romanom bogatim slikama, preciznim opisima karaktera, atmosferom i ljudima koji su doista živi i autentični, ljudima koji žive i „tamo“ i „ovdje“ ali nipošto više nisu niti nevidljivi a niti bezimeni.