1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Izložbe "egzotičnih divljaka"

Inuiti, Samoanci, Egipćani... prikazivani su u Njemačkoj sve do 30-ih godina kao životinje u zoološkim vrtovima. Gledatelji su satima zurili u njih, dirali ih i ismijavali ih. Neki od njih žive i danas.

„Od Pariza preko Rige sve do Berna, Varšave i Bukurešta. Putovali smo s cirkusima po cijeloj Europi. Plesali smo i nastupali zajedno s gutačima vatre i fakirima…Već sam vrlo rano počeo mrziti ove nastupe, izložbe i činjenicu da sam i sam dio tog spektakla", prisjeća se danas Theodor Wonja Michael. Ovaj 88-godišnjak bio je najmlađi sin jednog Kamerunca i jedne Njemice, koji su na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće iz Kameruna, ondašnje kolonije carske Njemačke, stigli u Berlin. Theodor Wonja Michael, dugo vremena o ovim iskustvima nije želio govoriti, no onda je ipak sjeo i napisao knjigu svoje osobne povijesti i povijesti svoje obitelji – „Biti Nijemac i pri tome biti crn".

Cirkus kao jedini izvor zarade

Roditelji Theodora Wonje Michaela

Roditelji Theodora Wonje Michaela

Obitelj je oca Theodora Wonje Michaela iz Kameruna u Europu poslala koncem 19. stoljeća. Kada je stigao u Berlin vrlo brzo je shvatio da mu kao građaninu jedne njemačke kolonije, „normalni“ poslovi ne samo da neće pasti s neba nego da ih nikada niti neće dobiti. Jedinu mogućnost zarade, vidio je u tada vrlo popularnim "izložbama naroda", jednoj vrsti cirkusa, odnosno spektakala koji su putovali po cijeloj Europi.

Rad u ovim cirkusima je bio vrlo naporan. Nastupali su i po nekoliko puta dnevno, što znači da je publika u njih zurila takoreći od jutra do mraka. „Neki od njih su radili pod ugovorima. No, nitko od njih nije znao što u njima uopće piše i što ih očekuje“, objašnjava povjesničarka Anne Dreesbach. Većina je patila od nostalgije za domovinom, neki su čak umrli od raznih bolesti budući da ih nitko nije cijepio. Primjerice, godine 1880. nakon nastupa u Hamburgu i Berlinu, preminula je jedna cijela obitelj Inuita od vodenih kozica. Slična je sudbina zadesila i nekoliko osoba iz grupe Sioux-indijanaca. I oni su preminuli od vodenih kozica, upale pluća i drugih zaraznih bolesti.

U Njemačkoj je do 30-ih godina prošlog stoljeća održano oko 400 ovakvih "izložaba naroda". Onu najveću organizirao je 1847. godine Carl Hagenbeck iz Hamburga (na naslovnoj fotografiji članka) jedan od najvećih trgovaca životinja u ondašnjoj Europi. „Njegova je ideja bila napraviti zoološke vrtove ne samo za životinje nego i za ljude. Ljudi su bili oduševljeni njegovom idejom. Tada još nije bilo niti televizije, a niti fotografija u boji pa su u ovim spektaklima vidjeli jedinu mogućnost da uopće vide kako izgledaju ljudi koji žive negdje daleko“, kaže Anne Dreesbach, autorica knjige objavljene prije nekoliko godina koja se bavi temom ovih „izložaba“ u Njemačkoj.

Izložba naroda - plakat

Jedan od plakata iz 1885. godine

Izložbe naroda – iluzije putovanja

„Izložbe“ ovakvog tipa postojale su zapravo već mnogo ranije, u samom početku Novog vijeka, kada su europski moreplovci iz dalekih kolonija stanovnike tih područja počeli dovoditi na Stari kontinent. No, tek je Carl Hagenbeck zapravo znao kako da spektakle ovakvog tipa inscenira na savršen način – kod njega su Laponci nastupali zajedno sa sobovima, Egipćani su jahali na devama ispred kulisa u obliku piramida, stanovnici Ognjene zemlje su pak prikazani kako čuče u svojim kolibama dok su im kosu krasili ukrasi izrađeni od kostiju. „Carl Hagenbeck je gledateljima stvorio iluziju putovanja“, kaže povjesničarka Hilke Thode-Arora iz Etnološkog muzeja u Münchenu.

„Na tim 'izložbama' bili smo onakvi kakvi smo trebali biti da odgovaramo predodžbama o Afrikancima kakve su imali stanovnici Europe u 20-im i 30-im godinama prošlog stoljeća. Znači, nagi, pokriveni samo s nekoliko listova, neobrazovani divljaci. Sjećam se kako su me sasvim strani ljudi dodirivali, rukom prelazili po kosi, prilazili mi sasvim blizu, mirisali me sve samo ne bi li se uvjerili da sam 'pravi' čovjek. Pričali su sa mnom na nekom čudnom, pojednostavljenom njemačkom ili samo rukama…“, prisjeća se Theodor Wonja Michael.

Djecu oduzimali roditeljima i davali vlasnicima "izložaba"

Theodor Wonja Michael

Theodor Wonja Michael

On je još kao dječak, koncem 20-ih godina došao k jednom od vlasnika ovakvih cirkusa. Naime, kada je preminula njegova majka, njemačka švelja iz istočne Pruske, država je njega i njegove troje braće oduzela ocu Kameruncu jer nisu smatrali da bi se on mogao na pravi način brinuti o djeci. „Razdvojili su nas, svatko od nas djece je došao nekom drugom vlasniku cirkusa. Ovi novi roditelji se nimalo nisu zanimali za nas osobno već samo za nas kao radnu snagu. Naš je posao bio da baš kao i naš otac, gotovo potpuno nagi stojimo satima pred publikom. Za mene je to bila prava tortura“, kaže Theodor Wonja Michael. Njegov je otac preminuo u dobi od 55 godina, kada je Theodoru bilo svega devet godina. Kaže da ga se gotovo i ne sjeća, sve što o njemu zna, čuo je od svoje starije braće i sestara.

Prva pobuna „izloženih“ zabilježena je u Berlinu 1881. godine kada je grupa Inuita i Samoanaca probila žicu koja ih je ograđivala, prodrla do publike i ovdje uništila klupe i stolice. Broj ovakvih cirkusa počeo se smanjivati od kraja Prvog svjetskog rata, no neki su se uspjeli održati i još neko vrijeme. Među njima je bio i spomenuti Carl Hagenbeck. Njegova posljednja „izložba egzotičnog čovjeka“ održana je 1931. godine.