1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Izbor iz mora njemacke kulture

Kulturni i ini godišnji pregledi uvijek su mali, subjektivni izbor kapi u moru događaja, a kada je riječ o živoj scena kakva je njemačka, riječ je o kapima u oceanu. Stoga vam odmah na početku savjetujemo - shvatite ovo kao malu šetnju uz vodiče koji su vam pripremili paketić vrijednih sjećanja na događaje što su obilježili kulturnu 2004. u Njemačkoj - ni manje ni više.

Koje cemo od ultimativnih estetskih iskustava u godini na izmaku najdulje pamtiti?

Koje cemo od ultimativnih estetskih iskustava u godini na izmaku najdulje pamtiti?

U tom paketiću važno i veliko mjesto svakako je zaslužilo gostovanje njujorškog Muzeja moderne umjetnosti, MOMA-e, u berlinskoj Novoj nacionalnoj galeriji. I to ne samo zato što je berlinska publika od sredine veljače do sredine rujna mogla vidjeti 200-tinjak vrhunskih djela iz fundusa njujorškog muzeja, nego zato što je izložba “MOMA u Berlinu” privukla u zdanje Miesa van der Rohea nezapamćeno puno posjetitelja, čak milijun i dvjesto tisuća. Ljudi su u dugim repovima u svako doba dana satima čekali pred ulazom - čak i zadnjih dana kada je izložba bila otvorena 24 sata dnevno.

"MoMa u Berlinu pokazuje što se u Berlinu moglo dogadati da nije bilo Hitlerove Njemacke, napada na takozvanu "entartete"- izopacenu umjetnost, civilizacijskog raskida s gradanskim društvom i života jednog otoka na cijem je horizontu bio DDR - Berlin kao DDR-ovski geto," s izvjesnom količinom sjete konstatirao je Glavni direktor Državnih muzeja u Berlinu Peter-Klaus Schuster za trajanja izložbe. Nakon 7 mjeseci gostovanja u Njemačkoj, MoMA se vratila kući, u svoj nadograđeni i preuređeni dom na Manhattanu. Vrijedni dom još vrijednijih knjiga u Weimaru, slavna bibilioteka Anne Amalije, bila je poprište najcrnjih trenutaka njemačke kulture u 2004. Početkom rujna tamo je izbio požar koji je uništio brojne stoljećima stare i vrijedne stranice: "Knjige koje su se nalazile na drugom katu rokoko-dvorane, tamo gdje još i sada nailazimo na tinjajuce ostatke matrene mase, te knjige su u potpunosti uništene," priopćio je vidno uzdrman direktor weimarske biblioteke, neposredno nakon požara u kojem je uništeno 30 000 knjiga, među njima vrijedni originalni rukopisi, vrlo stare knjige, velike glazbene zbirke.

2004. je bila i još jedna godina u kojoj su Nijemci rasvjetljivali, obrađivali i razračunavali se sa svojom prošlošću. Da, s pravom ćete pomisliti - ni prva ni zadnja. Ali evo što je na tom planu učinjeno prošle godine. Započelo se s gradnjom spomenika žrtvama Holocausta u Berlinu - projektu koji je od prvih skica bio praćen skandalima - koliko velik mora biti spomenik posvećen žrtvama jednog tako velikog zločina? Kako bi on trebao izgledati? I kada je konačno nakon višegodišnjeg natezanja plan arhitekta Petera Eisenmanna bio završen i prihvaćen, zahuktao se novi skandal - ispostavilo se da je jedna firma iz sastava koncerna Degussa koji je trebao napraviti zaštitu od grafita na spomen-stupovima proizvodila plin Ciklon B korišten u plinskim komorama nacističkih koncentracionih logora. To je značilo privremeni prekid gradnje i nove diskusije. Na olakšanje svih učesnika projekta, gradnja je nastavljena, bez isključivanja Degusse, jer kako je zaključeno, Njemačka od svoje prošlosti ne može pobjeći: "Koliko dugo smo ozbiljno i cesto i burno raspravljali o razlozima za i protiv jednog takvog spomenika cije se dovršavanje bliži kraju. To me osobito raduje. 10. svibnja ce biti svečano otvoren. Smatram da je to važan dan za grad Berlin i za cijelu Njemačku", rekao je predsjednik Bundestaga, Wolfgang Thierse.

U Hamburgu je Jan Philipp Reemtsma posljednji put predstavio svoju izložbu o zločinima Wehrmachta u Drugom svjetskom ratu koja će ostati velikim slovima zapisana u povijesti njemačkog suočavanja s vlastitim grijesima iz prošlosti. Ona je, naime, po prvi put progovorila o zločinima redovne njemačke vojske a ne SS-a i drugih specijalnih jedinica. Za kulturnog mecenu i njegov Institut za socijalna istraživanja koji je inicirao i realizirao čitav projekt time je završeno jedno važno i naporno poglavlje: "Jedna takva izložba je za znastveno-istraživacki institut nešto neobicno. Kada smo poceli s poslom 1995. godine zapravo smo mislili da ce sve potrajati možda godinu-dvije i da se nešto takvo više nece ponoviti. Sada nas projekt prati vec 9 godina što nismo mogli predvidjeti. To sada znaci da nešto takvo neće ponoviti duže vrijeme. Institut će nastaviti obavljati svoj klasični posao, istraživacke projekte, pisanje knjiga i održavanje konferencija i slicno", rekao je Reemtsman.

I, naravno, tu je i obračun s njemačkom prošlošću i njezinim akterima na filmu i televiziji. Tu prije svega treba spomenuti produkciju Bernda Eichingera u režiji Olivera Hierschbiegela - 12 posljednjih dana u bunkeru Adolfa Hitlera prije sloma nacističkog režima i Fuehrerovog samoubojstva. S Brunom Ganzom u glavnoj ulozi i ambicijom da se što je moguće objektivnije prikažu ozloglašeni akteri nacionalsocijalističkog režima na čelu sa samim Fuehrerom, u kinima je zaigrao film o kojem se tjednima prije i tjednima nakon premijere pričalo i u Njemačkoj i izvan nje. Neki su kontroverzu nalazili u činjenici da je Hitler prikazan “prehumano”, neki u tome što se premalo zadiralo u psihologiju, a previše radilo u smjeru kostimiranog dokumentarca - no, prave kontroverze tu zapravo nije bilo. Sve skupa je bio još jedan dokaz koliko su Nijemci istraumatizirani i opterećeni kada je u pitanju najmračnije razdoblje njihove prošlosti i koliko je Eichingerova propaganda mašinerija vješta - film još uvijek, mjesecima nakon njegovog pojavljivanja, igra u njemačkim kinima i privlači publiku.

Vjerojatno su puno manju gledanost zabilježili dokumentarci prikazani na nacionalnoj televiziji povodom 60-ete obljetnice neuspjelog atentata na Hitlera i raznorazne serije istoga žanra o Goebbelsu, Hitlerovoj tajnici i ostatku kompanije, ali bili su bez dvojbe neizostavni dio njemačkog televizijskog večernjeg programa protekle godine.

Ostanimo još malo na području filma i televizije. Jer imamo i zašto. Već prethodnih godina je njemački film najavio svoj come-back na međunarodnoj pozornici, a ove godine napravljeni su novi koraci u tom smjeru. Njemačke filmaše i filmofile posebno je razveselila vijest da je ove godine jedan njemački film slavio na domaćem terenu, na Međunarodnom filmskom festivalu u Berlinu: "Gegen die Wand”, “Glavom kroz zid” mladog njemačkog redatelja turskog porijekla Fatiha Akina dobio je glavnu nagradu Berlinala, Zlatnog medvjeda i gotovo proročki pokrenuo priču o integraciji stranaca koja se rasplamsala krajem godine kada je u Nizozemskoj ubijen redatelj Theo van Gogh zbog svog filmskog djela u kojem kritički prikazuje svijet islamskih doseljenika. Akinov film nije na prvu loptu politički - intimna je to ljubavna priča o dvoje mladih iz druge generacije turskih doseljenika koji žive rastrgani između dvije kulture i dva identiteta s puno krvi, suza i znoja. Ne samo da je ona pogodila u živac njemačke gledatelje senzibilizirane za probleme turske doseljeničke zajednice nego je uspjeh požnjela i među gledateljima i kritikom širom Europe. Uspjeh Akinovog filma konačno je okrunjen krajem godine i Europskom filmskom nagradom. 31- godišnji redatelj ju je primio uz riječi: "Dobiti glavnu nagradu u konkurenciji u kojoj su Almodovar i Almedar i kako se vec svi oni ne zovu, u konkurenciji svih tih velikih režisera koji su se dokazali svojim radom, i cinjenica da smo dio tog društva ispunjava nas naravno ponosom. Ja sam vrlo zahvalan i mojim glumcima, bez kojih veceras ne bi dobili ove nagrade."

Priznanje njemačkom filmskom i televizijskom svijetu stiglo je i s druge strane Atlantika kada je nagrada Emmy, televizijski Oscar, u kategoriji najbolje humoristične serije dodijeljena njemačkoj produkciji nacionalne televizije ARD, “Berlin, Berlin”. Ta sapunica za mlade počela se prikazivati 2002. godine a prati zgode i nezgode mlade Lolle sa sela u velikom gradu Berlinu. Serija je od početka bila vrlo popularna među domaćom publikom - primjera radi: prosječno je gleda više od dva milijuna ljudi u zemlji, što je gotovo 10% tržišta.

No, u biznisu kakav je filmski često ono što je nagrađeno nije i ono što je najbolje. Stoga treba naglasiti da je, bez obzira na nagrade, njemačka filmska produkcija ove godine bila više nego zadovoljavajuća i ostat će zapamćeno nekoliko doista odličnih ostvarenja - osim ovih spomenutih, tu je i uradak ”Die fetten Jahren sind vorbei” prikazan u službenoj konkurenciji Cannesa u kojem jednu od glavnih uloga igra i naše gore list, Stipe Erceg, ”Deveti dan”, najnoviji film oskarovca Volkera Schloendorffa, te za mene, najbolji njemački film godine: ”Agnes i njegova braća” u režiji Oscara Roehlera.

Što se njemačke kazališne produkcije tiče ova godina neće ostati u sjećanju po nekoj posebno dobroj ili skandalozno lošoj produkciji. Mlade snage i dalje žare i pale njemačkim pozornicama, mladi autori i mladi redatelji - najuspješniji od njih koji u sebi ujedinjuje obje funkcije je, prema mišljenju kritike, Armin Petras alias Fritz Kater. Taj se kazalištarac, naime, kao redatelj potpisuje pravim imenom, kao autor inzistira na drugom imenu, Fritz Kater i na činjenici da se radi o dvije različite osobe. Njegov komad “We are camera/Jasonmaterial” izveden je u više kazališnih kuća širom zemlje nošen i dalje jakim valom nostalgije prema istoku i DDR-ovskim vremenima, pojave koja je već neko vrijeme vrlo popularna u Njemačkoj. Petras je nagrađen Lessingovom nagradom, a obznanjeno je i da će od 2006. godine kao intendant preuzeti berlinsko kazalište “Maxim Gorki”.

Njemačka kazališna 2004. ostat će, pak, prije svega zapamćena po skandalima - onaj najspektakularniji je svakako otkaz redateljskoj zvijezdi i direktoru berlinske Volksbuehne Franku Castorfu na mjestu šefa Ruhrskih svečanosti. U međuvremenu su se duhovi malo smirili pa je Castorf dobio još jednu šansu da osvoji publiku u sivoj industrijskoj oblasti.

Da duhovi ne miruju - zadatak je za koji je zadužena dobitnica Nobelove nagrade za književnost, Austrijanka Elfriede Jelinek. Uzmemo li strogo njemački kulturni prostor kao onaj određen ne jezikom nego državnim granicama, onda zapravo Jelinek u njega niti ne spada. Ali učiniti to, bio bi veliki propust. Ne samo zato što su njezina djela, za koje je dobila najugledniju i financijski najvredniju književnu nagradu na svijetu, napisana na njemačkom i mahom objavljena u njemačkim nakladničkim kućama, nego zato što je Elfriede Jelinek doista nezaobilazni dio kulturne scene u Njemačkoj. Mnoga njena dramska djela su premijerno izvedena upravo tu, repertoari njemačkih kazališta vrve Jelinekičinim starim novim komadima, ovdje je vjerojatno cjenjenija i popularnija nego u svojoj domovini, Austriji. I nakon što je dobila ono o čemu svaki pisac sanja - nagradu koja predstavlja krunu afirmacije, Elfriede Jelinek je ostala buntovna: nije se pojavila na svečanoj dodjeli Nobelovih nagrada, jer joj je, kako je rekla, čitava ta medijska gungula bila previše, ali priznaje da joj nagrada puno znači, iako je svojevremeno izjavila da je odluka Akademije ispunjava prije očajom nego euforijom: "Da, to jest priznanje i ono se ne izrice, odnosno ne dobiva pise li netko odnedavno, vec se dodjeljuje za zivotno djelo. Ako se to moze tako reci. I ono je financijski golemo olaksanje, za koje covjek misli da mu se ustvari ne moze dogoditi. To je sad kao neka moja mreza za ljuljanje, u kojoj mozes slobodno pise ono sto zelis. Do sad sam mnogo prevodila, radila sam to rado i radit cu to i ubuduce. Ali ta pomisao da sad mogu pisati ono sto hocu, bez tog pritiska, tu prije svega mislim na taj financijski... a imala sam ga oduvijek, bez obzira na to sto sam u usporedbi s mnogim kolegama zaradjivala bolje od njih; no ja sam uistinu i puno radila. Bila bi karakterna greska reci: sada se vise ne moram ni za sto osvecivati ili boriti. No to ipak igra svojevrsnu ulogu."

Nekim stvarima koje su obilježile 2004. svjesno nismo posvetili ni mjesta ni pozornosti - takozvanim reality showima, na primjer. No, još ćemo jednu odluku iz protekle godine na kraju izdvojiti - onu o novom šefu najveće izložbene manifestacije u Njemačkoj, Documente: vijest jest da je iduća Documenta u Kasselu na rasporedu tek 2007., ali pripreme i organizacija već su počele i to pod paskom 41-godišnjeg kustosa Rogera Martina Buergela koji najavljuje: "Naš glavni interes se odnosi na pitanje posredovanja. Znaci posredovanje izmedu djela na jednoj i publike na drugoj strani. Radi se o tome da želimo naći formu, dakle razmišljati o izložbi kao o jednoj formi koja je dostojna djela, formi koja ih ne reducira na neke pojmove i teme, formu koja od djela napravi samo puku ilustraciju. To je forma koja ne frustrira publiku koja u psihoticnom stanju napušta izložbu, jer se stvari jednostavno ne daju identificirati. Istovremeno je opet jasno da je iskustvo sa suvremenom umjetnošcu samo po sebi povezano s frustracijom. To znaci da te stvari nece nikada postati razumljive. I to je to što se mora reci ljudima. Ne radi se o blebetanju vec se radi naravno o estetskom iskustvu."

  • Datum 28.12.2004
  • Autor Dunja Dragojević
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9Yr7
  • Datum 28.12.2004
  • Autor Dunja Dragojević
  • Ispis Ispiši ovu stranicu
  • Permalink http://p.dw.com/p/9Yr7