1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Izbjeglice izložene nevremenu i samovolji

I dok EU raspravlja o zatvaranju granica i ograničavanju broja izbjeglica, tisuće ljudi dane provodi u neizvjesnosti duž "Balkanske rute". Malo je mjesta gdje mogu potražiti utočište. Idomeni je jedno od njih.

Kamp za izbjeglice u Idomeniju

Kamp za izbjeglice u Idomeniju

"Kada će otvoriti granicu?", pita Gholam Sakhi. Ovaj postolar iz Afganistana nalazi se na jednoj benzinskoj pumpi u Grčkoj, samo 20 kilometara od granice s Makedonijom. Sakhi u rukama drži najmlađeg od četvorice sinova. Više od četiri sata stoje ovdje, puše ledeni vjetar. "Zašto granica nije otvorena? Je li sve OK s taksijem do nje?" Nitko ne odgovara na njegova pitanja.

Gholam Sakhi nije jedini koji ne zna što i kako dalje na takozvanoj "Balkanskoj ruti". Šefovi vlada i država EU diskutiraju o maksimalnom broju izbjeglica koje mogu primiti njihove zemlje, razmatraju i potpuno zatvaranje granica. Posljedice toga na svojim leđima osjećaju izbjeglice koje iz Grčke žele krenuti u pravcu sjevera Europe. Granični prelazi prema Makedoniji se stalno zatvaraju – hotimično, čini se.

Izbjeglice trenutno utočište nalaze samo na benzinskim pumpama. Jedino tu se može skloniti od ledenog vjetra koji s brdovitog sjevera Makedonije puše prema jugu, Povardarca, kako ga ovdje zovu. Ipak čini se da hladnoću koju Povardarac donosi stiže iz mnogo veće udaljenosti, iz srca Europe.

Izbjeglice privremeno utočište traže u restoranu na jednoj benzinskoj crpki

Izbjeglice privremeno utočište traže u restoranu na jednoj benzinskoj crpki



"Samo glasine"

"Ni mi iz nevladinih organizacije ne znamo što se događa", kaže Gemma Gillie. Ona na graničnom prijelazu Idomeni radi za Liječnike bez granica. "Policija ni nama ne daje informacije. Izbjeglicama možemo prenositi samo glasine, činjenica je u ovom trenutku vrlo malo."

Prijelaz Idomeni je već duže vrijeme mjesto na kojem je primjetna jedna pojava - samovolja. Krajem 2015. se preko prijelaza iznenada počelo puštati samo izbjeglice iz Iraka, Sirije i Afganistana. To je dovelo do protesta izbjeglica iz drugih zemalja, što je bio povod da se potpuno zatvori prihvatni kamp za zbrinjavanje onih koji pristižu ovamo.

Sada postoji novi kriterij na temelju kojeg se propušta izbjeglice. Ti ljudi moraju reći kamo žele. Onaj tko kao odredište navede Njemačku ili Austriju može proći, ostale se vraća u smjeru Atene. Da bi se to provelo angažirani su i njemački graničari i službenici europske službe za zaštitu granica Frontex.

Ipak, ni oni ne kontroliraju ovaj prijelaz 24 sata dnevno. Izbjeglice se propušta samo nekoliko sati dnevno - i to uvijek u različito doba dana. Nekada je to u četiri sata ujutro, nekada u šest sati popodne.

40% izbjeglica su djeca

Zbog toga je došlo do nagomilavanja ljudi na granicama, pa su vlasti bile primorane da ponovo otvore prihvatni centar u Idomeniju. Ipak, mnoge izbjeglice ne stižu do njega. Zaštitu traže na benzinskim crpkama na dugom putu od grčke obale prema Makedoniji.

Procjene Celine Gagne iz organizacije Save the Children govore da na pumpama trenutno boravi oko 3.000 ljudi. Oko 40 posto izbjeglica su djeca. "Trenutno je u bijegu mnogo više žena s djecom nego ranije. Mislimo da ustvari sada obitelji pokušavaju da se spoje, žene i djeca slijede muškarce koji su prošli tijekom ljeta. " To je zabrinjavajuće, kaže Gagne, prvenstveno zbog velike hladnoće i teškog puta. Mnoge izbjeglice imaju smetnje u disanju i promrzline.

I on i njegovi roditelji čekaju u Idomeniju

I on i njegovi roditelji čekaju u Idomeniju

Za Kaliopi Mitelineos iz nevladine organizacije A21 postoji veći problem od hladnoće. Ona kaže da se duž "Balkanske rute" nalazi sve više krijumčara ljudi.

"U ovom trenutku ljudi se ne čude kada jedna 15-godišnjakinja putuje sa starijim muškarcem koji nije njezin otac, ili kada djevojčica koju nešto pitate stalno gleda u zemlju i ne odgovara", kaže Mitelineos koja se specijalizirala na „prepoznavanje“ žrtava krijumčara. Ako granica doista bude zatvorena, ona strahuje da će sve češći biti primjera da će se krijumčari upustiti i u seksualno iskorištavanje žrtava.

"Što da radimo?"

Ponovo smo na benzinskoj crpki. Suradnici Liječnika bez granica su podigli nekoliko šatora koji nude barem malo zaštite. Osam je sati navečer. Hesham Noaman, Kurd iz Sirije, čeka od šest sati ujutro. Ovaj 26-godišnjak stoji pred šatorom bez kape, ruke pokušava zagrijati u džepovima jakne. Iako već dugo čeka, optimist je. "Ako i ostanemo ovdje dva-tri dana, to je u redu. Tjedan dana bi možda bilo i previše. Ali, što da radimo?"

Noaman je platio 550 eura kako bi od Turske stigao do Grčke, preko Egejskog mora. Prelazak preko mora je zimi oko 1.000 eura jeftiniji nego inače, zbog teških vremenskih prilika. Otkako je stigao na obalu otoka Lezbosa ništa nije jeo i ni danas ne zna gdje će spavati.

Ipak, nakon što je sedam mjeseci živio u Turskoj, sretan je što je konačno na tlu EU-a. "Pokušao sam živjeti u Turskoj. To je nemoguće. Čim saznaju da si Sirijac ponašaju se prema tebi kao da si životinja." U Izmiru je Noaman radio na gradilištu. Za dvanaest sati rada dnevno dobivao je devet eura. "U Turskoj smo mi imigranti bez ikakvih prava. Ako šef ne želi da te plati, ne možeš mu ništa. Nemaš kome da se žališ. Zbog toga sam sada ovdje."

Preporuka uredništva