1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

„Izbjeglice imaju podršku kršćanskih crkava“

Zajednički posjet pape i poglavara grčke pravoslavne crkve Lezbosu je znak solidarnosti s izbjeglicama, ocjenjuje za Deutsche Welle dekan Teološkog fakulteta u Ateni Apostolos Nikolaidis.

Deutsche Welle: Što za pravoslavlje znači papin posjet Lezbosu?

Apostolos Nikolaidis: U vrijeme rasta papinog ugleda, u vrijeme izuzetne osobnosti pape Franje prozvanog „papom siromašnih“, zajednički posjet pape, ekumenskog patrijarha kao i arhiepiskopa iz Atene otoku Lezbosu, znak je zanimanja crkve za humanitarne probleme. Takvo zanimanje je, po mišljenju mnogih, strano naravi i misiji pravoslavne crkve. I zaista, humanitarne stvari su tijesno povezane s pravoslavnom spiritualnošću. Ona se ne ograničava samo na duhovne potrebe vjernika, već i na probleme vanjskog svijeta.

Posjet pape je naravno i signal u vremenu izbjegličke krize.

Naravno. Najvažnije je da se pozornost svjetske javnosti usmjeri na tu temu, kako bi se lokalni i globalni moćnici odvratili od svoje razorne politike – koja je uzrok izbjegličkog problema. Osim toga, ovo putovanje bi izbjeglicama trebalo pružiti osjećaj da nisu prepuštene sami sebi i svom bolnom iskustvu. To iskustvo je plod distanciranog ponašanja nekih europskih političara. Izbjeglice bi trebale znati da su bar kršćanske crkve na njihovoj strani.

Prof. Apostolos Nikolaidis

Apostolos Nikolaidis

Zajednički nastup trojice visokih kršćanskih duhovnika na Lezbosu daje ovom posjetu ekumensko značenje. Doprinosi li to jasnijoj percepciji glasa kršćanske crkve u svijetu?

Naravno da je i to jedan od ciljeva susreta. Glas kršćanske crkve bi bio još jasniji kada bi ovdje bio i predstavnik evangeličke crkve. Prisutnost trojice duhovnika može se tumačiti dvojako. Jedni u ovom posjetu vide simbol podjele kršćanskog svijeta, koja slabi riječ Božju o jedinstvu i miru na svijetu. Drugi u ovom posjetu vide šansu da se nadiđe dogmatsko nejedinstvo i spremnost da se demonstrira suradnja na načelima „ekumenske socijalne etike“. Tema ima dovoljno: ljudsko dostojanstvo, izbjeglička kriza, pravedna raspodjela dobara, vjerska sloboda, zaštita životne sredine i druge.

U čitavoj raspravi o izbjeglicama nekako nema glasa islamske duhovnosti?

Bilo bi lijepo kada bi i druge vjere bile dio te suradnje – posebno one u čijim centrima se razvijaju globalni izazovi. Upravo u tome i leži potreba za međureligijskim dijalogom. Želio bih dodati da zajednički posjet crkvenih poglavara treba shvatiti i kao znak solidarnosti s kršćanskim manjinama na Bliskom istoku. Te manjine su svakodnevno žrtve fanatizma, netolerancije i vjerskih "čišćenja".

Za razliku od Grčke pravoslavne crkve, Bugarska pravoslavna crkva, na primjer, val izbjeglica smatra „invazijom“. Kakav je zapravo stav pravoslavlja prema izbjeglicama koje su uglavnom muslimanske vjere?

U povijesti je bilo vremena u kojima je pravoslavna crkva, u tijesnoj suradnji s političkom silom, čak pružala i oružani otpor „invaziji“ drugih vjera. Tako je bilo za vrijeme avarske opsade Konstantinopola u ranom srednjem vijeku. Crkva se, međutim, nikada nije plašila takozvanih „inovjeraca“.

Ovo što se danas događa nije „invazija“, već prisilna seoba stanovništva zbog oružanih sukoba; tim ljudima je ostanak u domovini postao nemoguć. To nije "invazija" koja zahtijeva otpor, već humanitarna kriza koja traži našu pozornost. Pravoslavna crkva nema drugog izbora osim da pokaže ljubav i solidarnost s izbjeglicama. I to čini crkva – kao institucija koja organizira narodne kuhinje i druge humanitarne aktivnosti, ali i angažiranjem vjernika (kao što su umirovljenice i drugi žitelji Lezbosa koji se brinu o izbjeglicama). S vjerskoga gledišta izbjeglica je, neovisno o vjeri i etničkoj pripadnosti, slika Isusa. Onaj tko ignorira ili prezire izbjeglice, ignorira i samog Isusa. Svako drugo ponašanje se okreće protiv crkve, kršćanske vjere i naposljetku i protiv pravoslavlja. Rasizam, netolerancija i izopćavanje su apsolutno strani pravoslavnom kršćanskom moralu.

Preporuka uredništva