1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Izbjeglička djeca u Turskoj: teški rad umjesto škole

Ona rade po 12 sati na dan kako bi pomogli svojim obiteljima u preživljavanju. Među sirijskim izbjeglicama u Turskoj dječji rad je svakodnevica. Odlazak u školu je luksuz, kao i dječja igra.

Osam je sati ujutro. Na ulici se potmulo čuje zujanje šivaćeg stroja. Aras Ali žurno silazi niz stube i ulazi u prostoriju obasjanu jakim neonskim svjetlom. Stiže točno na početak smjene. Aras ima 11 godina, a krojačnica u istambulskoj četvrti Bağcılar njezino je radno mjesto.

Kao i druga djeca koja ovdje rade Aras se mora brinuti da švelje uvijek imaju dovoljno dijelova za šivanje na dohvat ruke. Škarama ona reže tvorničko platno i tako ga sortira da pojedini dijelovi platna budu spremni za šivanje. Žene, švelje, od toga šivaju žensko donje rublje.

Krojenje, slaganje, krojenje, slaganje. Dvanaest sati na dan, od ponedjeljka do petka, za - preračunato - 153 eura mjesečno. Prije četiri godine Aras je sa svojom obitelji iz sjeverno sirijskog Afrina pobjegla u Tursku, najprije u Gaziantep, zatim u Istanbul.

Obitelj Ali iz sirijskog Afrina

Obitelj Ali iz sirijskog Afrina

"Stanarina, hrana, račun za vodu - sve je tako skupo", kaže ova djevojčica. "Moja majka nije dobro, jedna sestra je bolesna, zato ja moram raditi da njima pomognem." Takva obrazloženja se čuju od gotovo sve djece koja rade u ovoj krojačkoj radionici. Djece na kojoj se vidi da su prebrzo morala odrasti.

Više izbjeglica, više dječjeg rada

Dječji rad je već odavno problem u Turskoj, ne samo među djecom izbjeglica, kaže Sezen Yalçın. Ona radi za tursku organizaciju za ljudska prava Hayata Destek (Support to Life), koja pomaže izbjegličkoj djeci i njihovim roditeljima. "To se vidi i na razmišljanju ovdašnjih ljudi: mnogi ljudi u Turskoj smatraju da to nije nikakav problem ako djeca rade."

Broj djece koja rade u Turskoj je s dolaskom brojnih izbjeglica od 2011. osjetno porastao. Točnih brojki nema. Turska je dosad prihvatila više od tri milijuna izbjeglica iz Sirije, više nego i jedna druga zemlja. I nigdje drugdje ne živi tako puno izbjegličke djece. Prema podacima UNICEF-a ima ih milijun i 200 tisuća. Ali, samo rijetki žive u službenim izbjegličkim kampovima na jugoistoku Turske, blizu sirijske granice. Većina obitelji svoju je sreću potražila u velikim gradovima. Samo u Istambulu, prema procjenama, živi oko milijun izbjeglica.

Sezen Yalçın, organizacija Hayata Destek

Sezen Yalçın, organizacija Hayata Destek

Većina sirijske djece, koja rade u Turskoj, išla su tamo u školu, kaže Sezen Yalçın. "To je vrlo dramatičan prijelom u njihovom životu. Kad počnu raditi završi njihovo djetinjstvo - privremeno ili zauvijek."

Pritom je zakon jasan: dječji rad u Turskoj je zabranjen. Tko zapošljava dječake ili djevojčice mlađe od 15 godina čini kazneno djelo. Unatoč tomu djeca rade u tekstilnoj industriji ili u poljoprivredi - kao krojači ili kao pomagači u žetvi. Svuda gdje turske državne institucije ne gledaju dovoljno, gdje plaćanje socijalnih doprinosa i zaštita na radu ne igraju nikakvu ulogu.

Premalo mjesta u školama

Turska vlada namjerava uvesti obvezu da djeca pohađaju dječje vrtiće i škole, najavila je da će u iduće tri godine osigurati za svako sirijsko izbjegličko dijete mjesto u državnoj školi. Ali, do toga je još dalek put. Prema navodima turskog ministarstva obrazovanja trenutno najmanje 300.000 sirijske djece od njih 900.000 nemaju pristup obrazovanju. Humanitarne organizacije polaze od toga da je taj broj još veći.

"Kapaciteti državnih škola su dosegli svoju granicu", kaže Sezen Yalçın. "Osim toga učitelji moraju biti dodatno obrazovani da bi  mogli raditi s traumatiziranom djecom. Nije dovoljno dati im mjesto u školi, ona trebaju i psihološku pomoć."

Očajni roditelji

A prečesto problemi roditelja prisiljavaju djecu na izrabljivanje. Aras ima dvije sestre, majka je ponovo trudna. Otac, istina, ima posao, ali i on radi samo na crno. Čak i s novcem koji zaradi Aras, obitelj jedva izlazi na kraj. Dvosobni stan je premalen. Njih petoro spavaju u jednoj prostoriji. "Moramo poslati Aras da radi", kaže otac Abdurrahman Ali. "U Siriji je moja plaća bila dovoljna da sve zbrinem. Ali, ovdje je sve skupo, ja sam jednostavno ne uspijevam zaraditi dovoljno."

Djevojčica u krojačkoj radionici

Mnogi roditelji ne vide druge mogućnosti nego slati svoju djecu da rade, iako je dječji rad i u Turskoj zabranjen.

Sirijske izbjeglice, istina, od početka 2016. mogu službeno zatražiti radnu dozvolu u Turskoj, ali u praksi je to vrlo komplicirano. Početkom 2017. je, prema vladinim navodima, manje od jedan posto izbjeglica imalo takvu dozvolu. Sezen Yalçın predobro pozna taj problem, njezina organizacija pokušava pomoći izbjeglicama i u kontaktu s vlastima. "Mnogi roditelji nemaju siguran posao, od kojeg bi mogli živjeti. Važno je za te ljude stvoriti pristup radnom tržištu, tek tad će oni imati šansu da se tu integriraju."

I tek tada, nada se ona, djeca kao Aras više neće morati raditi. "Jasno je da bih ja rado išla u školu, kao i svi moji prijatelji", kaže Aras. A što bi htjela postati kad odraste? "Učiteljica", kaže Aras s osmijehom na licu.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic