1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Iz Sirije u 'Malo misto'

Grčki otočić Leros izgleda kao mediteranska idila: iz kristalno čistog plavog mora dižu se kućice mjestašca s jedva osam tisuća stanovnika. Ali oni više nisu sami jer praktično svaki dan iz mora spašavaju izbjeglice.

Panosu Rozakisu gotovo svako jutro počinje na isti način: pred sićušnom policijskom postajom Lerosa u Agia Marini s prekrasnim pogledom na more skida osušeno rublje s užeta i priprema doručak. To je samo nekoliko keksa, boca vode i naravno, hrana za djecu. "Treba li i čarapice?" pita ženu koja drži sićušnu bebu s kovrčavom kosicom.

Žena klima glavom i jedva se drži na stolici. Obučena je u prnje, blijeda i dehidrirana. Kaže da se zove Favza i tog jutra su ona, njen muž i troje njihove djece stigli na otok u malenom gumenom čamcu. Taj put su skupo platili krijumčarima koji su ih iz Turske doveli tek pred grčki otočić - dakle u tu slavnu i bogatu Europu.

Rozakis je mjesni učitelj i gotovo svo slobodno vrijeme provodi u mreži dragovoljaca koji pomažu nadležnim službama u ophođenju s izbjeglicama. "Znate, previše ih je koji dolaze i policija i lučka kapetanija se jednostavno ne mogu brinuti za toliko ljudi koji stižu", objašnjava nam učitelj. "Kad ljudi kao ova žena i dođu ovdje, ne znaju kamo da krenu i što da rade. Svi me pitaju 'Gdje smo mi to? Što da napravim? I gdje da osušim moju odjeću?'"

Panos Rozakis

Panos Rozakis: 'Mnogo su prošli i propatili, ali gotovo nitko od njih nema pojima u što su se upustili'

Daleko od Grčke, ali pred vratima Turske

Leros je otočić u otočju Dodekanez u Egejskom moru. Veoma je daleko od grčkog kopna - trajekt do Pireja vozi 11 sati, ali je praktično pred samom obalom Turske. To se čini idealno švercerima pa je tako od gotovo 22 tisuće izbjeglica koje su prošle godine došle u Grčku, većina stigla upravo preko tih udaljenih otoka poput Kosa, Lezbosa i naravno, Lerosa.

Tako ispada da na tom malenom otočiću treba obaviti sve administrativne poslove za pridošlice: evidentiraju se, uzimaju im se otisci prstiju, izdaju privremene dozvole boravka - i onda dolazi najteži dio. Jer treba ih nekamo i smjestiti.

A novaca nema ni za stanovnike, a kamoli za došljake, žali se Matina Katsiveli. Ona je sutkinja u mirovini i na čelu je mreže građana koji pomažu izbjeglicama: "Nakon 2010. kad je počela kriza mnogo toga je srezano i za grčke građane, a servis za izbjeglice je potpuno ostao bez novca. To se nikad nije promijenilo, čak i kad smo svi znali da će stići izbjeglice iz Sirije kad je tamo izbio rat."

Tako je na Leros stigla i Latifa Abouras (na naslovnoj fotografiji). Četrdeset joj je godina, majka je troje djece i stigla je iz Dare u Siriji. Sad čeka u prljavom dvorištu pored policijske postaje s mnogo drugih izbjeglica gdje im Katsiveli i Rozakis dijele što im treba. Sakupili su nešto odjeće za podijeliti, a Latifa hrani svog dvogodišnjeg sinčića Adama tjesteninom u umaku od rajčica.

"Ljubazni su, ali ni otočani nemaju novaca"

Grčka država ipak daje novac građanima da pripremaju objed za izbjeglice, ali i Latifi je jasno da ni otočani nemaju previše: "Svi su ovdje toliko pažljivi prema nama, ali ovdje je toliko ljudi i svi čekaju dokumente. Ispričate im ono što sam doživjela i kroz što sam prošla, kroz rat i onda kako sam dvije godine išla od jednog do drugog mjesta. Ali tu ima toliko mnogo ljudi koji imaju sličnu priču kao i ja. Grci se trude, ali nemaju dovoljno novaca da nam svima pomognu."

Najveći problem je smjestiti te izbjeglice čak i kad na otoku ostaju samo nekoliko dana. Sretni su oni koji smiju prespavati u ćelijama policijske postaje, ostali moraju u prazna skladišta ili prenoćiti na hodnicima ureda Obalne straže. Umirovljena sutkinja i njena mreža su uspjeli namaknuti 40 tisuća eura i time obnoviti zgradu bivšeg odjela za psihijatriju pored lokalne bolnice. Nazvali su je "Vila Artemis" i ima šest soba, nekoliko kupaonica i tamo se može smjestiti četrdesetak izbjeglica. Ali u pravilu se i tamo nekako nagura mnogo, mnogo više nevoljnika.

Matina Katsiveli i izbjeglice

Umirovljena sutkinja Matina Katsiveli je na čelu mreže pomagača, ali i sama redovito pomaže izbjeglicama.

Ipak, nisu svi mještani zadovoljni ovom gužvom na otoku, čak ni ovim novim smještajem. Vijeće mjesne zajednice je zapravo glasovalo protiv prenamjene te bolničke zgrade. Gradonačelnik Mihalis Kolis se s razlogom brine: nema nade da se pridošlice i liječnički pregledaju kad stignu. Nitko ne zna da li imaju neku zaraznu bolest i bilo bi mu draže da su onda smješteni negdje podalje od gradića: "Nema liječnika ni da nas liječi", žali se gradonačelnik. Ipak, po naredbi iz Atene se ta zgrada morala preurediti - i tu gradonačelnik nije mogao ništa učiniti.

"Kad vidite Obalnu stražu, probušite svoj čamac!"

Lučki kapetan i zapovjednik Obalne straže Lerosa je Sakelarios Biliris. Njegovi patrolni čamci su praktično stalno na pučini i stalno nalaze nove izbjeglice. Teško mu je i reći odakle sve dolaze: uglavnom iz Sirije, ali već je spašavao iz mora i građane Dominikanske Republike i Haitija. Naravno da pritom žele uhititi i švercere koji od tih nesretnika ubiru otprilike po tisuću eura - po glavi!

Prije je na brodovima bilo i članova posade, ali to se sve rjeđe događa. Sad šverceri sve češće stavljaju izbjeglice u male gumene čamce i ostavljaju ih same na moru. "Kažu im da probuše svoj čamac čim vide brodicu grčke Obalne straže", objašnjava kapetan. Naravno da trebaju paziti da to ne bude brod turske Obalne straže, makar jedva koja izbjeglica ih može razlikovati. "Neki imaju i nož da probuše čamac. Tako za par minuta čamac počinje tonuti i onda imamo veoma malo vremena da nađemo sve izbjeglice i da ih spasimo."

Naravno da se tako događaju i tragedije. Početkom prošle godine je i javnost bila šokirana događajem pred otokom Farkamonisi, oko sedam milja udaljenom od turskog odmarališta Didima. Tamo je našlo smrt jedanaest izbjeglica iz Afganistana, sve samo žene i djeca. Tu su pale i teške optužbe na račun grčke Obalne straže: neke organizacije za ljudska prava tvrde kako su od bivše grčke vlade dobili nalog da ih samo otpreme u teritorijalne vode Turske. U tom manevru se brodica prevrnula u nemirnom zimskom moru.

Kapetan Biliris uporno tvrdi da je to glupost. Brodica se prevrnula kad su sve izbjeglice nagrnule na jednu stranu kad su ugledali brod Obalne straže. Kaže i kako nisu ni vidjeli žene i djecu jer su svi bili zatvoreni u kabini pod palubom.

"Nismo ih odvlačili nazad, to kategorički tvrdim. Spasili smo na tisuće ljudi na našim ophodnjama, zašto bi samo jednog dana izgubili svaki osjećaj ljudskosti i pustili da se ljudi utope? Naš je posao spašavati ljude na moru, uvijek, pod bilo kojim i kakvim okolnostima", tvrdi Biliris.

Voditeljica mreže pomoći Katsiveli ipak tvrdi kako je Obalna straža počinila velike greške te noći, ali isto tako ne želi optuživati kapetana i njegove ljude: "To su dobri ljudi, svi oni žele učiniti sve najbolje. Nitko od nas ne želi vidjeti još jednom takvu tragediju. Svi se trudimo da te ljude nekako dovedemo do obale."

Brodica grčke Obalne straže

'Pa što vam je? Na tisuće smo ih spasili i da onda jednog dana izgubimo svu ljudskost i da ih namjerno pustimo da se utope?'

Opasna iluzija uspjeha

Izbjeglice ne ostaju dugo na Lerosu. Čim dobiju svoju privremenu dozvolu boravka kreću prema grčkom kopnu. Tako i ovog poslijepodneva pred šalterom za prodaju karata za trajekt stoji skupina od pedesetak Sirijaca. Među njima je i Latifa Abouras koja ima velike planove: "Jasno mi je da u Grčkoj nema posla i zato želim otići u Njemačku. Neki moji prijatelji iz Sirije već žive tamo i kažu da u toj zemlji ima novaca i da mogu naći posao." Sat kasnije se i ova Sirijka ukrcala na brod, uvjerena da je čeka lijepa budućnost.

Učitelj Panos Rozakis uzdiše kad mu kažemo o planovima ove sirijske majke: "Skoro nitko od njih uopće ne zna kako da odu iz Grčke. Put je uglavnom ilegalan i često veoma skup i čak opasan", objašnjava nam učitelj. Ako i stignu u Atenu, jedan put je da avionom odu u Njemačku ili Švedsku, u pravilu s krivotvorenim ispravama građana Europske unije. Neki pokušaju doći do Italije tako da se sakriju u kamione koji tamo odlaze na trajektima. Neki čak pokušavaju tamo otići pješice, preko čitavog Balkana i Austrije.

"Europa ne može gurati taj problem pod tepih", kaže Rozakis. "Mora shvatiti da će ljudi koji bježe od rata i progona nastaviti dolaziti ovdje, bez obzira kakve prepreke bile pred njima."

Preporuka uredništva