1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Iz Njemacke odlaze i njene tvrtke i njeni bogataši

Mnogi gastarbajteri koji su u Njemacku dolazili šezdesetih i sedamdesetih sjecaju se teške dileme prije nego što su krenuli na put: "Tu sam roden i tu sam odrastao. Tu su mi prijatelji i mnogo toga me drži da ostanem kod kuce. Ali nešto me tjera da odem". Ako se promjene okolnosti onda ce ipak krenuti na put - jer "ne iskljucuje bilo kakvu mogucnost". To danas nisu rijeci nekog potencijalnog gastarbajtera iz Anatolije nego osobe cijeg imena cete se cesto sjetiti ako Nijemcu pogledate u oci: on nerjetko ima naocale koje je proizveo upravo taj njemacki 'gastarbajter' nove vrste, Randolf Rodenstock ciji je imutak više milijuna eura. Uopce, koga se prvog sjetite kada spomenete Njemacku? Franza Beckenbauera? Michaela Schumachera? Claudije Schiffer? Ili kad smo kod privrede i ako na primjer upravo pijete kavu, možda je to upravo Jacobs kava, košulju ste možda oprali proizvodom neke tvornice Christopha Henklela ili ako sjedite u autu, gotovo je sigurno u njemu barem jedan dio kojeg potjece iz tvornice Güntera Sachsa. I baš nitko kojeg smo sad spmenuli više nije Nijemac - tocnije, nije prijavljen u ovoj zemlji.

Odlazak nikad nije samo ekonomska nego uvijek i svojevrsna politicka odluka - to dobro znaju i gastarbajteri iz bivše socijalisticke Jugoslavije koji su se razišli po citavom svijetu u potrazi za društvom koje ce znati cijeniti dakle i nagraditi marljivost. Iako nije isto otici u zadimljenom kupeu II razreda ili privatnim avionom - i dvojba ali i motiv su zapravo slicni: i njima je dojadio osjecaj da njihova domovina ne cijeni a kamoli podstice njihov doprinos a onda je još tu i neizvjesnost, kakav ce biti porez na prihod, kakav ce biti porez na nasljedstvo, da li ce biti uveden porez na dobit od obrta, da li ce njihova poduzeca morati puniti kronicno prazne blagajne komuna i gradova. Svaki politicar prica svoje i odjednom je donesen propis koji ce možda i njegov posao ali i njega samog dovesti na rub propasti. Ministar financija, socijaldemokrat Eichel i imucne poziva na "patriotske osjecaje", kršcanski demokrat Rüttgers porucuje - "ima stvari koje se ne cine. Bijeg od poreznika je jedna od njih." Politicar zelenih Bütikofer štoviše želi takvima oduzeti njemacku putovnicu. Ali politicari - zabrinuti prije svega za državnu blagajnu kojom sami raspolažu - sa takvim porukama samo tjeraju one možda još neodlucne - i potpuno promašuju motiv odlaska. Cak i osnivac švicarske agencije "Globogate AG" koja savjetuje one koje razmišljaju o odalsku, Thomas Gehrig svoje mušterije prvo skida sa oblaka i upozorava: preseljenje mora pristajati u individualne planove a preseljenje poduzeca i u ukupnu strategiju tvrtke. Sam porez, smatra ovaj pravnik, može biti samo šlag koji ce zasladiti tu tešku odluku.

Što je dakle glavni razlog odlaska? Odgovor je zapravo jednostavan: vjerodostojnost trenutnih politicara i sigurnost da u buducnosti nece samo tako doci neka promjena. Poduzeca se planiraju za decenije unaprijed a u kljucnim pitanjima - kao što je porez - Švicarci ionako nerado išta mijenjaju a ako to konacno i ipak ucine, onda donose odluke koje ce vrijediti za 5 ili 10 godina. Drugi motiv je i "socijalni kapital" - ne samo utoliko što ce se bogatuni možda bolje osjecati na Ženevskom jezeru i što - kako na primjer jedan zubar koji se nastanio u Salzburgu kaže - su u Njemackoj ljudi ljubomorni na one uspješne, nego je važan motiv i osobni pristup službenika pa i poreznika svakom pojedinom slucaju - dakako kada je rijec o onima sa debelim racunima. Umjesto susretljivosti i dogovora - pa makar taj dogovor i koštao pokoji milijun koji se onda ipak rado plati, Njemacka je pretrpana krutim zakonima i propisima kojih se drži kao pijan plota. U švicarskom kantonu Zug - neki je po broju tamošnjih bogataša vec zovu "Švicarskom u Švicarskoj" - samo je po sebi razumljivo da se sa poreznikom neobavezno razgovara o poslu i uopce kako bi se onda nagodili koliko se poreza treba platiti - najviše 16%, u Njemackoj je oko 40%. Porezna uprava nove domovine mnogih - na primjer i Boris Beckera toliko je susretljiva da kada je manager BASF-a, Ingo Neubert odlazio iz Švicarske, uvidio je kako se nece stici još baviti i svojim obracunom poreza. Zamolio je da odgode obracun - i smjesta mu je dano još pola godine. Za tu velikodušnost nije morao cekati milost šefa poreznog ureda - odgodu mu je, sa službenim štambiljem i na memorandumu poreznog ured dozvolio - vratar!

Ali odluka o odlasku je teška i iz više razloga: i citavo društvo podozrivo gleda na te 'bjegunce' pa i Theo Müller - ciji su mljekarski proizvodi gotovo sinonimi za jogurt - nakon što je dugo prijetio, radije se na koncu tiho i bez mnogo buke preselio u Švicarsku. Tamo je porez potpuno drugaciji - postoji paušala, ovisna o statusu svakog pojedinca jer je Švicarskoj podjednako drago i ako samo placaju stanarinu u nekoj od ekskluzivnih vila. No oprez: za njemacke poreznike je Švicarska potpuno inozemstvo i onaj koji se odluci na taj korak mora doista pokupiti sve što ima iz ove zemlje - a onda vec i ta prodaja može masno koštati. Austrija je mnogo bolja, to je još uvijek Europska Unija pa nije slucajno domovina kralja "Bayerna" jer ima tek 25% poreza na prihode od kapitalnih ulaganja - i to je to. Kada je rijec o porezu, gotovo nenadmašna je i Velika Britanija za njene takozvane "resident non-domicile" - pravnicka vratolomija za osobe koje borave barem 183 dana u godini u toj zemlji, ali nisu stalno naseljeni: oni pak placaju porez samo za novac koji im stiže u tu zemlju. Koliko ukupno zaraduju - na primjer vec spomenuti nasljednik Henkela ili Jacobsa - nitko ih ne pita i nije teško naci banku na svijetu koja ce primiti taj novac.

No dok te osobe možda i nece brinuti što su ukupni troškovi života u na primjer u Švicarskoj upravo zastrašujuce visoki u usporedbi sa Njemackom, njihove zaposlenike - ako su prenijeli i sjedište tvrtke - itekako ce zažaliti za njemackim samoposluživanjem. Usprkos tome i opet, zbog neizvjesne buducnosti u Njemackoj, sve više vlasnika srednjih poduzeca - dakle sa više od 100 zaposlenih - razmišlja o tom koraku: prema studiji "Manager magazina", nešto manje od 1 postotka poduzeca doista nije više vidjelo drugog izlaza nego premjestiti sjedište tvrtke u inozemstvo - ali citavih 7,4 postotka poduzeca to i planira. Mnogo raširenije je prenijeti proizvodnju u inozemstvo - ili barem njen dio. To vec cini 4,8% poduzeca - ali svako deveto poduzece razmišlja potpuno premjestiti proizvodnju negdje izvan Njemacke a cak svako 7 poduzece namjerava izvan Njemacke proizvoditi barem dio svog asortimana.