Iz izbjegličkog logora na koncertnu pozornicu

Glazba im daje glas: u svojim pjesmama tematiziraju situaciju azilanata u Njemačkoj. Pjevaju na njemačkom i francuskom jeziku i to protiv progona, rasizma i o životu u izbjegličkim logorima. Upravo u tako jednom logoru u Donjoj Saskoj upoznali su se članovi "Les Refugies-a". Pjesmom "Zaustavite protjerivanje" grupa je nastupila i na ovogodišnjem međunarodnom ljetnom festivalu Sveučilišta Oldenburg. Makombe i Drigo zagrijavaju publiku. Između svojih pjesama pričaju s publikom, na njemačkom. Koriste svaki trenutak kako bi s publikom razgovarali o situaciji izbjeglica u Njemačkoj. Ipak, upravo je to i razlog zbog kojeg su prije šest godina osnovali ovu grupu.

Bojkot doveo do osnivanja grupe

Naime, Bernard Ngassa, alias Makombe, u rujnu 2004. pobjegao je iz Kameruna. Kao protivniku tamošnjeg režima često su mu prijetili smrću. Atinkapahoum Rodrigue, alias Drigo, pobjegao je u rujnu 2005. iz Obale Bjelokosti. Makombe i Drigo upoznali su se u izbjegličkom logoru u Blankenburgu u Donjoj Saskoj. Tijekom štrajka u logoru u listopadu 2006. - kada su izbjeglice bojkotirale tamošnju kantinu - oni su osnovali grupu "Les Refugies". "Bila je to spontana odluka. Upitali smo se zašto uvijek sve pismeno rješavati. Kada odemo i u neke ustanove sve moramo pismeno rješavati, a ipak nas nitko ne sluša. Zašto sve raditi pismeno kada možemo i kroz glazbu?", prisjeća se Makombe.

Šest godina kasnije Makombe živi u sustanarskom stanu u Oldenburgu. Spava u svojoj sobi na madracu, računalo je stalno upaljeno, mikspult i profesionalni mikrofon također su priključeni. Ovdje rade na novim pjesmama. Makombeova djevojka je Njemica, s njom ima i dijete, no oni žive u Gießenu. Glazba im trenutno ne dozvoljava zajednički život. "Kada imamo koncert, djevojka mi kaže: idi, s tobom sam u srcu. Ona često kaže kako je svjesna da u Europi neću naći posao koji će me unaprijediti, unatoč tome što sam ovdje išao u školu. Ona je svjesna kako će mi mnogi reći da imaju Europljane te da s toga ne vide razlog da mene zaposle. Mislim da ona dijeli moje ideje", ističe Makombe.

Ne smije napustiti pokrajinu

U međuvremenu Makombe je dobio dozvolu stalnog boravka i slobodno može putovati. No njegov kolega Drigo i dalje živi u izbjegličkom logoru gdje već pet godina čeka dozvolu boravka. On u svojoj putovnici ima „Duldung“, dozvolu koja odgađa izgon do konačne odluke o azilu. To mu naravno ne dozvoljava da napušta Donju Sasku, tako da sa svakim svojim odlaskom na koncert izvan granica te pokrajine riskira moguće uhićenje. Njegova djevojka i kćerka žive samo nekoliko kilometara od njega, no zbog nedostatka novca rijetko ih viđa. A noćenje kod njih također mu nije dozvoljeno, jer se svake večeri mora javiti u izbjegličkom smještaju.

"Trenutno još uvijek živim u Blankenburgu, i dalje imam „Duldung“ (tolerira se boravak). No život sa svojom obitelji nikome se ne smije zabraniti. Čovjeku se ne smije zabraniti privatan život. No u Blankenburgu ne postoji privatna atmosfera", priča Drigo. Njegovu sudbinu dijeli oko 200.000 osoba u Njemačkoj - i njihov boravak se samo „tolerira“.

Autorice: Charlotte Echterhoff/ M. Ljubičić

Odg. urednik: Anto Janković