Iz Dalmacije u pustinju – izložba o egzodusu u El Shatt

Prije šezdeset i pet godina oko 40.000 ljudi, uglavnom Hrvata iz Dalmacije, izbjegli su pred njemačkom vojskom najprije na dalmatinske otoke zatim u južnu Italiju, a onda je njih 30.000 u organizaciji saveznika došlo do Egipta, do El Shatta u sinajskoj pustinji. Taj egzodus je dio kolektivnog pamćenja u Dalmaciji. U Muzeju u Visu na istoimenom otoku otvorena je izložba o El Shattu, koju je priredila Nataša Mataušić iz Povijesnog muzeja u Zagrebu, gdje je lani bila izložena. Izložba će se vjerojatno dogodine preseliti u - Kairo.

Život teži nego Egipćanima

Bit će to prilika da se ne samo Zagreb i Vis, nego i Kairo podsjeti na dalmatinski egzodus, na ljude koji su dvije godine živjeli pod šatorima u težim klimatskim uvjetima nego 96% Egipćana. Naime, toliko Egipćana živi uz Nil ili u njegovoj delti. Svega četiri posto ih živi u negostoljubivoj pustinji. Jedan od tamošnjih Beduina je Hysen koji se sjeća priča svoga oca: "Pričao mi je otac da su Hrvati - čitave obitelji, deseci tisuća ljudi - pobjegli od Hitlera"

Jedna iz te priče je danas 86-godišnja Drine Veža iz Brista u Makarskom primorju: "Iz Zaostroga smo išli trabakulom do Sućurja, iz Sućurja smo išli na Brač u Milnu, a iz Milne smo išli na Vis...."

Ostanimo na trenutak na Visu. Tamo je krajem 1943.bila koncentracija savezničke i Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije. Zato na Visu nije bilo više mjesta za 40.000 civila: žena, djece, starca, ranjenika... Morali su dalje: "...a s Visa smo išli preko brda u Komižu ukrcat se na brod, iz Komiže smo išli u Bari, iz Barija smo išli u Brindisi, pa u Santa Mariju, iz Santa Marije u Port Said, pa onda vlakovima uz Sueski kanala u naš logor u El Shattu." Na Sinaju, 15 kilometara od grada Sueza, nedaleko od Sueskog kanala, gdje su se smjestili u šatorima, dočekala ih je negostoljubiva pustinja. "Bilo je vruće, pa pustinjski vjetar ghibli bi nosio pijesak, teško je bilo... Nas je bilo po 20 - 22 u šatorima..." , priča Anka Viskić iz Gradca.

Zašto je zbjeg prebačen u pustinju?

Zašto je zbjeg prebačen iz južne Italije u egipatsku pustinju? "Saveznici su odredili, s obzirom na situaciju u Italiji i na Bliskom Istoku, da se treba osloboditi taj južni dio Italije…“, govori nam danas 89-godišnji Branko Veža koji je u El Shattu bio zapovjednik partizanske straže. Izbjeglice su se u El Shattu vrlo brzo i vrlo dobro samoorganizirale. "Mi smo, primjerice, formirali i naše škole. Isprva se pisalo na samom pijesku. Zanatlije su organizirali radionice – drvodjeljsku, krojačku i tako dalje. Čak je bila i umjetnička škola. Sve je to utjecalo na to da su Saveznici uvidjeli da mi nismo došli njima na teret, već da ćemo mi sami sebi stvarati život."

Snalažljivi Dalmatinci

U El Shattu su djelovale razne kulturno-umjetničke sekcije, a Branko Veža, inače brat slikara Mladena Veže, imao je čast dijeliti šator s literarnim veličinama. "Sa mnom u šatoru su spavali književnici Ranko Marinković, Marin Franičević, Vjekoslav Kaleb, Šime Vučetić…“ Genij snalažljivosti i instinkt samoodržanja proradio je na pustinjskom pijesku. "Žene, na početku zbjega, nisu imale donjeg rublja. Šatori su bili od tri vrste materijala – sivog, bijelog i plavog. One su bile vrlo snalažljive, dizale su bijeli, srednji, dio šatora i pravile sebi za ređipet (grudnjak, op.a.), pa i gaćice i ostalo“, naveo je Veža samo jedan primjer.

Unatoč teškim uvjetima življenja moral je bio visok. Rukovodstvo zbjega, partizansko, je odbijalo posjet kralja Petra, a izbjeglice, uglavnom Dalmatinci – koji su imali svoje obitelji u prekomorskim zemljama i koje su Saveznici nagovarali da otputuju k njima – tu mogućnost su otklanjali, kaže Branko Veža. "Mi to nismo dozvolili, nego smo rekli da smo sposobni da sami sebe organiziramo. Da će naš narod organizirati sve potrebno, raditi i, a ne da budu nečiji gotovani. I to je uspjelo, mi smo se oduprli i organizirali se“, kaže Branko o čudu - gledajući iz ove perspektive - da su ljudi ostali na sinajskom pijesku odbivši otići u Australiju, Novi Zeland, Sjevernu ili Južnu Ameriku. Tamo ih je otišlo tek nekolicina, a zbjeg je podizao ugled novoj Jugoslaviji u njenoj borbi za međunarodno priznanje baš u blizini Kaira gdje je bila saveznička komanda.

U El Shattu su, napomenili smo već, radile bolnice, škole, radionice, kulturno - umjetničke grupe, a izlazilo je čak pet novina, kaže Jakša Deletis koji je radio u jednoj od njih. "Te su novine izlazile svaki dan. Donosili smo vijesti iz inozemstva, ondašnje Jugoslavije i o događajima u logoru", kaže Deletis koji je bio puno puta blizu El Shatta ali nije imao sreću vratiti se tamo: "Radeći u 'Pomgrada' prolazio san često kanalom zbog poslova kad smo gradili neke luke i onda bih pogledao, vidjela bi se Majka Dalmatinka na groblju, vidjela se i iz aviona... Dva puta sam bezuspješno pokušao doći: jednom je trebala biti posebna dozvola, a drugi put je bio rat s Izraelom..."

U zbjegu se rodilo i 500 beba

U čitavom egzodusu - u Italiji, u El Shattu, te u dva manja logora El Khatatbi i Tolumbatu - rodilo se oko 500 beba, a umrlo je preko 850 ljudi, najviše djece. "U bolnicu sam dospjela kao dijete. Preživjela sam ospice od koji su masovno umirala djeca..." kaže u Nede Ivičević iz Drvenika, u to vrijeme sedmogodišnjakinja.

U proljeće 1946. vratili su se i posljednje sinajske izbjeglice. Iza njih je ostalo groblje i spomenik Majka Dalmatinka kipara Ante Kostovića. Njemu je asistirao i danas 85 - godišnji Valentin Juras koji je pohađao umjetničku školu. "Bilo nas je 14 đaka koji smo slikali uglavnom portrete, a pomagali smo i kiparu Anti Kostoviću. Sjećam se kad smo radili veliki reljef za crkvu, a crkva je bila u šatoru, izradili smo sv.Josipa i Mariju, a Josip je nosio partizansku kapu sa crvenom zvijezdom... Ante Kostović je govorio da je on bio prognan isto kao i mi. Kostović je i vajao spomenik Majci Dalmatinki koji je postavljen na naše groblju u El Shattu. Nije bilo nekog materijala, glina se kopala na Suezu, miješala se s margarinom i od toga se pravio model koji je onda odlijeven u betonu. U jednom od izraelsko - arapskih ratova kip je srušen. Onda ga je 1985. godine Kostović po skicama i sjećanju napravio od bronce", kaže Juras čiji crteži su bili izloženi na izložbi u Zagrebu, a sada i na Visu.

Groblje je teško stradalo u izraelsko - arapskim ratovima. Prvi put je obnovljeno 1985. , a drugi put 2005. Prigodom završetka druge obnove, koju je financirala hrvatska vlada, govorio je hrvatski predsjednik Stipe Mesić i odao je počast "ponosnim izbjeglicama koji nisu dozvolili da rat, neimaština i bijeda ubiju ljude u njima".

Danas o groblju brine hrvatsko veleposlanstvo u Kairu. Veleposlanik u Kairu Dražen Margeta kaže da ljudi iz veleposlanstva imaju dnevni kontakt s čuvarima groblja, a da se ono jednom mjesečno i obilazi. "U okolici ima nekoliko sela pa da se groblje ne čuva moga bi se otuđiti kamen s njega, kao što se i događalo ranije... Imamo dobar kontakt sa sinajskim guvernerom, kao i s vojnim promatračima na području Sinaja s kojima imamo dogovor da oni u svojim ophodnjama pripaze na groblje. Na groblju sam nekoliko puta sreo Amerikance, vojne promatrače, i njima je bila zanimljiva priča otkud hrvatsko groblje na Sinaju", kaže veleposlanik Margeta.

Inače, napominje Margeta, nedaleko El Shatta, kod El Alameina gdje se u Drugom svjetskom ratu odigrala velika bitka čuvaju su englesko, američko, novozelandsko, njemačko i talijansko groblje. Tamo su vojnici, u El Shattu su na Hrvatskom spomen - groblju, kako se zove, civili. Braća Samuil Assed Ebed i Mina Soliman Ebed, inače Kopti, čuvaju groblje: "Zalutaju, doduše rijetki stranci, Amerikanci, Nijemci, Grci... Vide spomenik i groblje i dođu ovdje pa pitaju što je to. Objasnimo im koliko umijemo", kažu braća.

Veličina El Shatta

Objašnjenje o veličini El Shatta dobit će i posjetitelji izložbe na Visu, kaže nam njena autorica Nataša Mataušić. Ona ističe da je izbjeglički logor El Shatt pravi primjer pobjede ljudi nad prirodom i svim nedaćama koje donosi život u izbjeglištvu.

"U El Shatu su bile ulice s 'kućnim brojevima'. Živjelo se i radilo u školama, bolnicama, ambulantama, poštanskim uredima, kazalištima, pjevačkim zborovima, nogometnim i sportskim klubovima, grobljem i crkvama. Grad s javnim kupaonicama, kuhinjama, svakodnevnim i tjednim tiskom... S radionicama - od one za igračke do sapunare. I to je sve izgrađeno bez novaca, bez prave zakonodavne i izvršne vlasti, bez policije, bez prisile" - ističe autorica Nataša Mataušič u katalogu izložbe i zaključuje da to nije bio nimalo lagan zadatak. Zahtijevao je velike organizacijske i diplomatske sposobnosti ljudi koji su ga vodili, a od samih izbjeglica izuzetnu izdržljivost i samodisciplinu."

Izložba u Zagrebu je polučila veliki uspjeh. "Javili su nam se mnogi koji su bili u El Shattu i njihova djeca, donosili su predmete, fotografije pa smo i to izložili...", kaže Mataušić koja navodi da je tamo bilo 11.000 tisuća posjetilaca. Neka je Vis udaljen od kopna očekuje se veliki posjet i tamošnjoj izložbe koja će trajati do rujna. Mnogi su vezani uz taj grad od platna koji je u prvoj polovici prošlog stoljeća poslije Splita bio najveće dalmatinsko naselje.

Autor: Goran Vežić, Split

Odg. Ur.: S. Matić