1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Iz "džungle" u Englesku

Već godinama na francuskoj strani pred ulazom u Eurotunel postoji divlji kamp izbjeglica kojeg zovu "džungla". Usprkos golemim mjerama sigurnosti, svake noći izbjeglice pokušavaju stići u Veliku Britaniju.

"Hej, kreće se. Idemo pokušati!" Tihim glasom jedan muškarac poziva skupinu od tridesetak izbjeglica da ga slijede preko malene staze. U skupini su svi porijeklom iz Afrike i satima su čekali povoljnu priliku uz logorsku vatru u šumici u blizini ograđenog prostora gdje počinje Eurotunel koji europsko kopno povezuje s Velikom Britanijom.

Povoljna prilika se ukazala tek oko ponoći i švercer ljudima reže otvor u bodljikavoj žici škarama za lim i oštru žicu savija u stranu. Prvi izbjeglica u crvenoj jakni se provlači kroz otvor i penje se preko tri metra visoke željezne ograde. Brzo ga slijede još osam mladih muškaraca u blještavoj svjetlosti reflektora tri televizijske ekipe koji izvještavaju o stanju u tunelu koji vodi ispod kanala La Manche.

Frankreich Flüchtlinge am Eurotunnel Calais

Prvi izbjeglica se brzo provlači kroz žicu i pentra se preko ograde

Jedva par minuta kasnije na drugoj strani ograde sve blješti i od plavih rotirajućih svjetala četiri policijska vozila koja su već stigla. Jer na ogradi su elektronički senzori i čuvari odmah znaju ako je i gdje je žica prerezana. Čim se pojave čuvari i policija ostale izbjeglice se mirno povlače u tamu.

Tamo se i gine

U noći kada smo i mi pred tunelom njega čuva oko 200 čuvara poduzeća Eurotunel uz 300 francuskih žandara. Na stotine izbjeglica, podijeljenih na malene skupine, pokušavaju prodrijeti na područje tunela gdje se cestovna vozila pretovaruju na kompoziciju željezničkih vagona koji će proći tunel. Njih nešto više od stotinjak je uspjelo preći ogradu i uhvaćeni su od snaga sigurnosti, kako je poduzeće Eurotunel dalo objaviti slijedećeg jutra.

Ali koliko ih je te noći doista uspjelo? Preskočiti ogradu i onda se sakriti na neki od teretnih vagona ili u kamion koji je ukrcan na željezničku kompoziciju i tako onda kao slijepi putnik prijeći tih pedesetak kilometara tunela pod morem i izaći u Velikoj Britaniji - to se ne zna. Službenih brojki nema.

Flüchtlinge versuchen in Calais Lastwagen zu besteigen

Cilj je ukrcati se na neki od teretnih vagona ili se sakriti u kamion koji se ukrcava na kompoziciju koja prolazi tunel.

Izbjeglice praktično svake noći pokušavaju krenuti na taj opasan put i sve su bolje međusobno organizirani. Tako dio izbjeglica namjerno služi kao "mamac" na nekim dijelovima ograde kako bi tamo odvukli policiju i čuvare - i da drugi onda dobiju priliku da neopaženo prodru na drugu stranu. U posljednjim tjednima ih ima osobito mnogo i francuska policija govori o preko tri tisuće izbjeglica koje je uhvatila. Ali uglavnom se čitav postupak završava bez nasilnih izgreda.

Iz sigurnosnih razloga se privremeno mora obustaviti promet kroz oba traka tunela koji u blizini Calaisa vode pod zemlju. Ponekad stotine izbjeglica blokiraju neku od rampi za ukrcaj vozila na željeznicu ili kolosijek. To vodi do zakašnjenja koja traju satima u prometu kroz tunel i zastoje i u Calaisu i u Doveru na britanskoj strani. To nije najgore: samo od početka lipnja je, prema procjenama francuskih medija, tamo stradalo devet ljudi. To se lako može dogoditi: izbjeglice u mraku pregazi kamion ili nastradaju dok pokušaju skočiti na teretni vagon.

"Preko mi je žena"

I jedan izbjeglica iz Sirije namjerava pokušati ove noći proći kroz tunel. Četrdesetak mu je godina i kaže nam da ga možemo zvati Hamid - za svaki slučaj ne želi da se zna njegovo pravo ime. Zajedno sa svojim nećakom se već mjesecima provlači kroz čitavu Europu kako bi dospio u Veliku Britaniju. "Tamo preko je već stigla moja žena", kaže dok pokazuje rukom na obalu. "Želim k njoj i zato hoću u Englesku." Zna li što ga čeka u Velikoj Britaniji i što će biti s njim ako ga tamo uhvati policija? Ne, to ne zna.

Frankreich Flüchtlinge am Eurotunnel Calais

Čitav prostor tunela je ograđen i opremljen svim mogućim sustavima sigurnosti. Ali ništa od toga ne može zaustaviti izbjeglice.

Hamid već tjedan dana prebiva u "džungli" Calaisa. Tako se već i među stanovnicima i među izbjeglicama ustalio naziv za divlju naseobinu nadstrešnica i šatora na istoku tog francuskog grada. Koliko ljudi tamo živi u praktično nemogućim uvjetima, teško je reći: 3000? 5000? Kako kad, nekad ih je više, rijetko ih je manje. "Džungla" zapravo nije niti blizu ulaza u tunel, ali izbjeglice obično pod okriljem noći redovito pješače tih osam kilometara do ograđenog prostora Eurotunela.

Ove noći su Hamid i njegov nećak sami. Žele uštedjeti novac kojeg traže šverceri, to je obično nekoliko stotina eura. Put ih vodi pored golemog trgovačkog centra koji je izgrađen za turiste, sa trgovinama svih vrsta, samoposluživanjima, restoranima i kinima. Tako na samo par koraka udaljenosti jedni nose prepune vrećice kupljene robe u svoje automobile, a drugi koji nemaju ništa osim odjeće na sebi, prelaze parkiralište da bi došli do tunela. I naziv tog trgovačkog centra odlično odgovara toj simbolici: zove se Euro-City.

Jedini koji se pokušavaju brinuti za te izbjeglice su humanitarne organizacije, a i oni se žale da je problem sve veći. Sve više ljudi žele okušati sreću i proći kroz tunel i uglavnom stižu iz Sirije, Eritreje ili Sudana. Prijeći taj put je sve teže: kamioni na kojima su se sakrivali se sve detaljnije pregledavaju. Hamid sliježe ramenima: "Znam da je teško i opasno dospjeti u tunel. Ali nemam izbora. Ili ti znaš kako je bolje? Možda ipak u luci i pokušati trajektom?"

England Blockade Eurotunnel

Uvijek iznova se promet tunelom zatvara iz sigurnosnih razloga i nastaju dugački zastoji na obje strane.

Kako "očistiti" i problem?

Francuski grad Calais već preko petnaest godina živi s tim izbjeglicama. Još 1999. je nastala prva "džungla", tada je još bila na zapadu grada. Tadašnji francuski ministar unutarnjih poslova, ime mu je bilo Nicolas Sarkozy, kasniji predsjednik zemlje, je 2003. dao policiji i vojsci da "očisti" to naselje. Ono je nestalo, ali ne i izbjeglice: one su pak vrlo brzo nakon toga stvorili novo naselje na istoku grada, nedaleko od autoceste koja vodi prema tunelu.

Iza jednog velikog diskonta sagrađenog na jednoj od pristupnih cesta glavnoj prometnici i ove noći se smjestilo nekoliko desetaka izbjeglica među kojima su i žene i djeca. Preko dana žene još smiju u trgovinu kako bi kupile obično samo najosnovnije i najjeftinije: kruh, možda tubu koncentrata rajčice, nešto za piti. Služba sigurnosti trgovine više ne pušta muškarce unutra: dobrodošli su samo bijeli Francuzi, makar je čuvar na dužnosti i sam očito porijeklom sa „crnog kontinenta“.

I prije najnovijih događaja oko tunela su ove izbjeglice bile političko pitanje kojima se bavio i London i Pariz. Vlada Velike Britanije uporno traži od Francuske da pooštri mjere sigurnosti na ulazu u tunel i francuski ministar unutarnjih poslova je i ovaj puta obećao poslati dodatnih 120 policajaca da privremeno budu stacionirani u Calaisu.

Vier afrikanische Flüchtlinge warten vor dem Discount-Supermarkt in Calais

U samoposlugu smiju žene: muškarci moraju čekati pred ulazom - naravno, ako nisu bijelci.

Ali francuska vlada traži i od vlasnika tunela, poduzeća Eurotunel da učini više. Predsjednik uprave Jacques Gounon pak ne misli da njegovo poduzeće mora rješavati zapravo politički problem čitave Europe i traži od Pariza i Londona da se snažnije založe za njegovo rješenje. A dok se, umjesto država, poduzeće Eurotunel mora baviti izbjeglicama, ono sada traži i financijsku odštetu za dodatne mjere sigurnosti: nešto manje od deset milijuna eura.

Za britanskog premijera je ova jedina kopnena spona sa Europom postala i više od simboličnog problema. Ovog tjedna je "izrazio zabrinutost" za britanske turiste koji, zbog izbjeglica iz Europe, moraju čekati u zastojima pred ulazom u tunel u Doveru. Britanska stranka za neovisnost UKIP čak traži da britanska vojska "sredi" taj problem izbjeglica.

Hamid ne zna za tu svađu političkih čelnika Europe. Nema ni vremena za to: mora svaki dan organizirati svoj život, što jesti, gdje spavati i kako opet pokušati iznova. Ima i mobitel i u vezi je sa svojom suprugom preko, u Engleskoj. Ove noći opet nije uspio i nakon čekanja koje je trajalo satima, umorno sjeda na travu i pali opušak cigarete. Nakon prvog dubokog dima, izdiše i žali nam se: "U Siriji, prije rata sam imao vlastitu trgovinu. A sad, ovo ovdje."

Preporuka uredništva