1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Italija opet na krivom putu?

Dugo vremena se samo oprezno nagađalo, sada je to više nego izvjesno: samo je pitanje vremena kada će Italija opet ući u razdoblje recesije. To bi moglo poljuljati položaj mladog talijanskog premijera Mattea Renzija.

Ako je netko u stanju promijeniti okoštale i prašnjave strukture u Italiji onda je to on: Matteo Renzi (na slici gore). Tako su bar mislili mnogi prije sedam mjeseci kada je mladi i karizmatični političar preuzeo kormilo Italije. Lista sektora koje je Renzi trebao restrukturirati je poprilično dugačka.

Diskriminacija na tržištu rada

Na primjer, tržište rada. Onaj tko u Italiji raspolaže radnim mjestom na puno radno vrijeme i bez vremenskog ograničenja može se smatrati sretnikom. Niti u jednoj drugoj zemlji Europske unije stalno zaposleni ne uživaju toliku zaštitu kao u hrvatskom susjedstvu. Zaposlenici mogu podići tužbu protiv svakog otkaza i mogu biti sigurni da će ili biti vraćeni na svoje mjesto ili kući otići s pozamašnom otpremninom. No ono što veseli jedne je peh za druge. Prije svega mladi trpe od ovakvog sustava koji vodi k tomu da poduzetnici rijetko koga više upošljavaju na neograničeno radno vrijeme. Gotovo svaki drugi građanin Italije mlađi od 24 godine je bez zaposlenja. Zato je Renzi u sklopu svog reformskog projekta "Program od 1.000 dana" najavio i promjene zakona o radu. Poslodavci bi sada prilikom zapošljavanja novih radnika na neodređeno vrijeme imali pravo unutar tri godine od potpisivanja ugovora dati otkaz i to bez navođenja razloga.

Ništa još nije postignuto

Marco Wagner

Marco Wagner

No taj projekt, kao i mnogi drugi iz reformskog paketa, još nije ni blizu zaživljavanju. Marco Wagner, analitičar tržišta pri Commerzbanku je, kao i mnogi drugi ekonomisti, razočaran onim što je Renzi postigao od preuzimanja dužnosti u veljači. "Renzi je tada obećao mnogo toga, da će se riješiti stare garde koja koči promjene“, žali se Wagner. Govorilo se o "jednoj reformi mjesečno". No ubrzo su javnost i ekonomski analitičari shvatili da se radi o jednostavnom PR triku. Wagner uzima primjer poreza na poslovanje koji bi u Italiji trebao biti snižen za deset posto. "To isprva zvuči mnogo, no ako pogledate malo bolje, to se odnosi samo na lokalni porez. Na kraju ta olakšica iznosi svega 0,4 posto od ukupnog poreznog tereta", kaže Wagner za Deutsche Welle. On kao “kozmetiku” također opisuje i najavu smanjenja poreza za one s nižim primanjima. “Ovo smanjenje nema nikakvog učinka osim toga da će porezne blagajne biti još praznije”, kaže Wagner.

Italija u začaranom krugu

Pritom je talijansko gospodarstvo sve samo ne na sigurnim nogama. Još prošle godine zemlja se nalazila pod kontrolom Europske komisije zbog deficita. Sada Rim opet mora budno paziti da proračunski deficit ne prijeđe granicu od tri posto BND-a. No ono što stručnjacima u Rimu i Bruxellesu zadaje najviše glavobolje je državni dug koji trenutno iznosi 133 posto ukupnog gospodarskog učinka zemlje. Unutar zone eura veći dug bilježi jedino Grčka.

Slično kao i Japan, Italija se prvenstveno zadužila kod vlastitih građana. “Ako Italija želi smanjiti dug mora ili podići poreze ili smanjiti izdatke", smatra Henning Vöpel iz Hamburškog instituta za globalnu ekonomiju. Jedan od načina smanjenja duga je i povećanje gospodarskog rasta. No trenutno talijansko gospodarstvo može samo sanjati o rastu. Naprotiv, zemlju čeka, kako procjenjuju stručnjaci, pad u recesiju. U ovom slučaju je svako podizanje poreza ili smanjenje državnih troškova pogubno. "I to je začarani krug u kojemu se Italija trenutno nalazi. Država mora štedjeti, ali istodobno mora investirati u konkurentnost. To ne ide jedno s drugim“, kaže Völpel za DW.

Južnoeuropske boljke

Talijanska zastava i euro

Kriza još nije skroz okončana

No upravo je na polju konkurentnosti Italija malo učinila posljednjih godina. Na listi atraktivnosti za ulagače Svjetskog gospodarskog foruma Italija se nalazi na 49. mjestu, iza konkurenata poput Španjolske ili Portugala. To prije svega treba zahvaliti rastu plaća u Italiji koji je povezan s jednim starim zakonom koji nalaže da plaće moraju pratiti stopu inflacije. "Pravno je ovaj zakon ukinut još 1933. ali u praksi plaće još uvijek prate rast cijena. Problem je u tomu što je i produktivnost u Italiji niska“, kaže Wagner za DW. Daljnji problem Italije je toliko karakterističan za zemlje europskog juga: birokracija. Za gradnju jedne tvorničke hale, ulagač u Italiji u prosjeku čeka 260 dana. U SAD-u to ide deset puta brže. I na kraju stara boljka Italije: nestabilni politički sustav. 18 poslijeratnih talijanskih premijera na vlasti se zadržalo manje od 1.000 dana. Dakle Renzi mora prvo ostati na vlasti dulje od tih 1.000 dana da bi uopće svoj reformski naum proveo u djelo.