1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Istina o francuskoj ulozi u Drugom svjetskom ratu

"Svi smo mi bili u pokretu otpora!" Tako se dugo govorilo u Francuskoj kada bi bila riječ o Drugom svjetskom ratu. Da to baš i nije istina pokazuje igrani film "Djeca Pariza" koji je ovih dana prikazan i u Njemačkoj.

Njemački plakat filma Djeca Pariza

Film "Djeca Pariza" premijerno je prikazan i u Njemačkoj

Pariz, srpanj 1942. Na početku filma "Djeca Pariza" otac židovske obitelji Schmuel Weisman pokušava razveseliti svoju djecu za vrijeme ručka pričom: "Znate li da Hitler vjeruje da smo mi židovi krivi za potonuće Titanica? Ne santa leda, nego židov - to je barem jasno." Svi se za stolom smiju. No, samo nekoliko dana kasnije dolazi francuska policija i odvodi čitavu obitelj i sve njihove susjede. Iz Pariza je deportirano ukupno 1.300 ljudi. Uhićeni židovi najprije su bili zatvoreni u jednoj sportskoj dvorani, onda ih se otpremalo u francuski logor i na kraju predavalo Nijemcima. Skoro svi uhićenici kasnije su smrtno stradali u njemačkim koncentracijskim logorima.

Djeca sa židovskim zvijezdama se igraju

Scena iz filma "Djeca Pariza" - sve do srpnja 1942. nitko nije slutio što će se dogoditi

Povjesničar koji je djeci vratio identitet

Za ispravnost povijesnih činjenica u filmu bio je zadužen povjesničar Serge Klarsfeld. On je desetljećima proučavao odnose Francuza i nacista. Redateljica filma Roselyne Bosch kaže: "Sjećanje na tu djecu bilo bi nemoguće bez Sergea Klarsfelda. On im je svojim radom vratio identitet, uz njegovu pomoć ponovo su dobili dušu."

Serge i Beate Klarsfeld

Serge i Beate Klarsfeld

Sam Klarsfeld je 1942. godine bio star sedam godina i sa svojim roditeljima židovima živio je u Nizzi. On i njegova majka uspjeli su izbjeći odvođenje u logor, no njegov otac nije. Serge Klarsfeld nikada ga više nije vidio. Nakon rata je u Parizu upoznao svoju suprugu Beate. Ona je Nijemica koja je u Francuskoj čuvala djecu. Za Sergea to nije bio nikakav problem. Beate i druge mlade Nijemice koje su u Francuskoj boravile kao "au pair" djevojke u toj su se zemlji osjećale ugodno. Da to nije baš samo po sebi razumljivo, Beate je shvatila tek nakon razgovora sa Sergeom koji joj je ispričao što su sve nacisti radili o Francuskoj.

Francuska je priznala odgovornost

U Francuskoj dugo nije postojala svijest o krivnji vlastitih sunarodnjaka za holokaust. Predsjednik Charles de Gaulle je poslije rata stvorio sliku nacije koja je "ostala čista" i koja je pružala jak otpor njemačkim okupatorima. Toga je, doduše bilo, ali to nije bila cijela istina. Jer, za vrijeme Drugog svjetskog rata bilo je mnogo vodećih političara i policajaca koji su marljivo pomagali nacistima. Recimo, Pierre Laval, tadašnji premijer neokupiranog dijela Francuske. Bez njegove pomoći ne bi bili mogući masovni transporti francuskih židova.

Scena iz filma Djeca Pariza - židovski dječak Joseph se oprašta od majke

Scena iz filma "Djeca Pariza" - židovski dječak Joseph se oprašta od majke

No, o tome nitko u Francuskoj nije želio razgovarati. Sve dok Serge Klarsfeld nije ukazao na značajne pogreške u školskim udžbenicima. Njegova supruga se prisjeća da su francuski školarci sve do 90-ih godina prošlog stoljeća učili da su samo Nijemci odvodili židove. A onda su udžbenici iz povijesti nanovo napisani. Tek 1995. godine je tadašnji francuski predsjednik Jacques Chirac priznao francuski udio u krivnji za deportacije židova.

Autor: Jan Fridriksson/A. Jung-Grimm

Odg. ur.: S. Matić