190609 Balkan-Kriegsverbrechen

"Tko se ne prisjeća svoje prošlosti, osuđen je da ju ponavlja" - istinitost ove spoznaje američkog filozofa Santayane iskusili su na vlastitoj koži i ljudi na području bivše Jugoslavije. Bolno iskustvo ratova devedesetih godina pokazalo je da su ratni zločini koji se pokušavaju gurnuti pod tepih vrlo pogodni za sve oblike manipulacije. U toku priprema za rat važnu ulogu imala je upravo propagandistička zloupotreba broja žrtava iz Drugog svjetskog rata i stalno predstavljanje vlastite nacije isključivo kao žrtve "onih drugih".

Aktivisti mirovnih i organizacija za zaštitu ljudskih prava kako u Hrvatskoj, tako i u BiH i Srbiji iz toga su izvukli pouku i zajedno osnovali "Documentu - Centar za suočavanje s prošlošću". Osnovni zadatak je prikupljanje činjenica, objašnjava Vesna Teršelič, voditeljica centrale Documente u Zagrebu: „Utvrđivanje činjenica bi trebalo smanjiti broj laži o okolnostima stradanja ubijenih i nestalih. Kada se nešto potisne, kada se zločini pokušaju prikriti ili u javnosti nije moguće progovarati o njima godinama pa i desetljećima, onda to postaje izvor stalnih napetosti i ne možemo govoriti o održivom razvoju sve dok imamo neke prikrivene i nedokumentirane zločine."

Važnost regionalne suradnje

Zbog toga se intervjuiraju svjedoci, prikupljaju dokumenti i prate suđenja za ratne zločine. Tek kada su sve činjenice utvrđene, može se povesti rasprava o njihovoj interpretaciji i smještavanju u povijesni kontekst. To je temelj puta u budućnost, naglašava Mirsad Tokača, voditelj Istraživačko dokumentacionog centra iz Sarajeva: „Građani imaju pravo na istinu i naravo na pravdu. Naš krajnji cilj je to da ostvarimo smirenje i pomirenje u čijim će temeljima biti upravo ove dvije komponente: istina, činjenice i makar dijelom ostvarena pravda."

Važna je pritom regionalna suradnja između Hrvatske, BiH i Srbije. Kao što je rat proizašao iz zajedničke prošlosti, tako i njegovo prevladavanje mora biti zajedničko. Upravo u toj suradnji je veliki značaj Documente, smatra Nataša Kandić, voditeljica beogradskog Centra za humanitarno pravo: „Velika je stvar da se civilno društvo postjugoslavenskih zemalja povezalo. To se prvi puta dogodilo od rata, od '91., kada je započet taj rat na teritoriji Hrvatske. Prvi puta se dogodilo da imamo mrežu nevladinih organizacija, da imamo inicijativu iza koje stoje brojne organizacije postjugoslavenskih društava. Računamo da bi na regionalnoj razini mogli doći do zapisa koji bi sadržavao onaj minimum ili maksimum činjenica koje bi svi prihvatili i više nikada ne bi bilo poricanja."

Poučno iskustvo Njemačke

Nevladine organizacije taj čitav posao međutim ne mogu obaviti same. Zbog toga je Documenta pokrenula inicijativu za osnivanje regionalne međudržavne komisije REKOM, koja bi djelovala na razini vlada i na temelju potpisanog međudržavnog sporazuma. Bila bi to neka vrsta Komisije za utvrđivanje istine, njene ovlasti ne bi bile na polju pravosuđa već prije svega moralne i društvene. Važno je s jedne strane dati žrtvama mogućnost da ispričaju svoju priču, a s druge strane omogućiti stvaranje regionalne javnosti za to.

Da se pritom radi o dugoročnim procesima svima je jasno. Ali da je to moguće pokazuje i primjer Njemačke: nedavno je je izaslanstvo Documente posjetila berlinsko spomen područje Topografija terora i nekadašnji konclogor Buchenwald. Kako ističe Nataša Kandić, vrlo je poučno bilo vidjeti „kako se stvara povijesno pamćenje, kako se odgovornost za ono što se desilo prenosi s generacije na generaciju i kako se čuva sjećanje i pamćenje na one ljude koji su imali hrabrosti i integriteta da se barem rječju ili nekom gestom suprotstave tom užasu koji se dogodio. Njemačko iskustvo je vrlo važno i poučno."

Autor: Zoran Arbutina

Odg. urednica: S. Kobešćak