1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Isplata odštete nacionalsocijalističkim žrtvama prisilnog rada

Zaklada ‘Sjećanje, odgovornost i budućnost‘ u ponedjeljak, 11. 06., na sjednici u Berlinu objavila je službeni završetak isplate odštete za prisilni rad: 4, 37 milijardi eura i 1, 665 žrtava iz više od sto zemalja.

default

Peter Gingold, zamjenik predsjednika Komisije za Auschwitz u Njemačkoj, na tiskovnoj konferenciji 10. studenog 2003. u Frankfurtu

‘Ako mislite da bih državnu blagajnu još jednom otvorio, onda je odgovor ne.‘ Helmut Kohl, tadašnji kršćanskodemokratski kancelar, ovako je reagirao u kolovozu 1998. na pitanje hoće li Njemačka platiti odštetu nekadašnjim prisilnim radnicima u nacionalsocijalizmu. Kako god, Njemačka je preminulim žtrtvama koncentracijskih logora paušalno isplatila odštetu. Radi se o državljanima Izraela i još nekih istočnoeuropskih zemalja. Oko 1, 6 milijuna preživjelih žena i muškaraca nisu pak dobili ništa.

Nekoliko mjeseci kasnije nova crveno-zelena vlast ponovno je stavila na dnevni red ovu vrlo delikatnu temu. Odmah nakon izbora za Bundestag dogovoreno je da se uz ‘sudjelovanje njemačkog gospodarstva treba osnovati državna naklada za odštetu nacionalsocijalističkih prisilnih radnika‘. Trebalo je proći 2, 5 godine dok je parlament 30. svibnja 2001. konačno dao zeleno svjetlo za prve isplate. ‘Konačno‘ – bila je riječ kojom je kancelar Gerhard Schröder otvorio svoj tadašnji govor. ‘Državna zaklada ‘Sjećanje, odgovornost i budućnost’ koja će našom današnjom odlukom započeti s isplatom izrazito je znakovita. To je znak kojega promatra cijeli svijet, znak da je Njemačka svjesna svojih stravičnih zločina iz prošlosti i da će toga uvijek biti svjesna’ – rekao je Schröder.

Pritisak SAD

Ovakva odluka nije bila samo stvar morala, bio je prisutan i pritisak SAD. Krajem 90-ih godina američki su pravnici, naime, podigli gotovo 60 grupnih optužnica protiv njemačkih tvrtki kako bi ih prisilili na plaćanje odštete. Pored toga, bili su tu i bojkoti i prijetnje njemačkom gospodarstvu. U to vrijeme Njemačku je u Washingtonu zastupao Otto Graf Lambsdorff koji je imao zadatak odbaciti sve te optužbe. Nije uspio. Tek tada njemačko gospodarstvo odlučilo je platiti odštetu. U srpnju 2000. konačno je sklopljen državni dogovor između Njemačke i SAD. Nekoliko tjedana kasnije stupio je na snagu zakon o osnivanju zaklade s kapacitetom od 5 milijardi eura. Trebalo je čekati do lipnja 2001. dok je žrtvama isplaćena prva rata. Do konačnog rješavanja pojedinačnih slučajeva gotovo je 10% žrtava već umrlo. Ovo je kašnjenje bilo bolno, rekao je tada Otto Graf Lambsdorff, pa ipak, prouzročilo je i nešto dobro: ‘Za vrijeme tih beskonačnih mjeseci intenzivnih pravničkih pregovaranja u Njemačkoj se ipak dogodila jedna dojmljiva promjena koja je imala dalekosežne učinke. U brojnim općinama, poduzećima i obiteljima i stari i mladi počeli su razmišljati o tome što su prisilni radnici i radnici u koncentracijskim logorima prije 55 godina propatili upravo na njemačkom prostoru.’

U 2007. bez neisplaćenih odšteta

Otpor njemačkog gospodarstva polako je nestao. 50% kapitala zaklade trebalo je investirati upravo njemačko gospodarstvo, međutim, puno je tvrtki najprije odbijalo argumentirajući da u vrijeme kada su prisilni radnici bili jeftina radna snaga oni uopće nisu postojali u formi u kojoj postoje danas. 100 njemačkih tvrtki s najvećim prometom konačno je uplatilo 1, 25 milijardi eura na račun zaklade. Isto toliko novca investiralo je 6 500 manjih tvrtki. Raspodjelu novca organiziralo je 7 regionalnih partnerskih organizacija. Do kraja 2006. više od 1, 5 milijunu žrtava ili njihovim obiteljima isplaćeno je oko 4, 4 milijarde eura. Preostali novac prebačen je, između ostalog, u drugi fond kojim se financiraju projekti sjećanja na Holokaust.