Ironija sudbine
13. prosinca 2006Komentar Mirjam Gehrke
Konačno je mrtav! Nikome se ne želi smrt, pa ni najgorem neprijatelju. No, bez obzira na svu političku korektnost Pinochetova je smrt točka na najtamnije razdoblje u povijesti Čilea. Kada već pravosuđe nije uspjelo osuditi bivšeg diktatora zbog povrede ljudskih prava, utaje poreza i pranja novca, sada se ni čitava zemlja više ne mora ponižavati i stidjeti zbog starog despota.
Čile se odavno vratio demokraciji, ali nasljeđe diktature i dalje je teško opterećivalo zemlju koja je na glasu kao uzor čitave Južne Amerike. Još uvijek je nepoznata sudbina mnogih od 3 500 ubijenih i tisuća nestalih, još uvijek su vinovnici Pinochetovog «rata protiv marksizma» slobodni, iako su krivi za mučenje 100 000 žrtava i izgon 200 000 Čileanaca. Diktatura je uživala podršku građanske desnice, a ona ni do danas nije postala svjesna svoje političke odgovornosti. Umjesto toga i dalje tvrdi kako je diktatura bila ispravan put i ukazuje na navodni gospodarski procvat za vrijeme diktature – naravno samo za one bogate.
Čile može odahnuti
Cinično je da su se pristaše Pinocheta udaljile od svog idola tek kada se saznalo da nije riječ o skromnom vojniku, nego o diktatoru koji je na svoje račune u inozemstvu pohranio milijune dolara. Što se tiče povrede ljudskih prava, to ih se nikad nije ticalo.
Čile je doduše uspio pravno priznati status žrtvama mučenja i progona, ali je ustuknuo pred kažnjavanjem počinitelja. Sve donedavno je sadašnja predsjednica Čilea Michelle Bachelet živjela u istoj zgradi s onima koji su je mučili u zatvoru. Utoliko je ispravna barem odluka Vlade da se Pinochet ne bude sahranjen uz državne počasti. Neka Pinochetova obitelj žali zbog gubitka svog člana, ali čitava zemlja može odahnuti.