1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Iranski nuklearni program: činjenice

Prijepor oko iranskog nuklearnog programa, praćen sankcijama i ratnim prijetnjama, traje gotovo deset godina, a napretka nema. Posljednja runda pregovora održana je ovog tjedna u Istanbulu – bez konkretnih rezultata.

ARCHIV - Der iranische Präsident Mahmud Ahmadinedschad bei einer Rede in der Urananreicherungsanlage in Natans (Archivfoto vom 09.04.2007). Dem Iran sind einem Medienbericht zufolge weitere Fortschritte in seinem umstrittenen Atomprogramm gelungen. Erstmals sei ein eigener Kernbrennstab hergestellt worden, schrieb die iranische Nachrichtenagentur Fars am Sonntag. Er habe die notwendigen Tests bestanden und stehe zum Einsatz in einem Forschungsreaktor in Teheran bereit. Eine offizielle Bestätigung dafür gab es zunächst nicht. EPA/ABEDIN TAHERKENAREH +++(c) dpa - Bildfunk+++

Iran Atomprogramm Ahmadinedschad

Što je bit sukoba oko iranskog nuklearnog programa?

Riječ je o obogaćivanju urana: Teheran, naime, inzistira na tvrdnji da obogaćivanje nuklearnog goriva obavlja u civilne svrhe, dok niz država sumnja da se zapravo radi o proizvodnji atomskog naoružanja. Dvojbe bi trebala razjasniti Međunarodna agencija za atomsku energiju (IAEO), ali njezini inspektori ne mogu slobodno raditi u Iranu.

Oko ovih pitanja Iran pregovara s takozvanom Skupinom 5+1 (nju čine Njemačka i pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a – Rusija, Kina, Ujedinjeno Kraljevstvo, Sjedinjene Države te Francuska). Grupa zahtjeva da Iran dopusti neograničene kontrole svojih nuklearnih postrojenja i zaustavi obogaćivanje urana na 20 posto. U zamjenu mogle bi biti ublažene trgovinske sankcije koje su Iranu nametnute kao posljedica nuklearnog programa.

Što se dogodilo na pregovorima ovog tjedna?

Dogovoreni su - daljnji susreti. Susret u Istanbulu bio je pokušaj da se dijalog u potpunosti ne prekine, nakon što su propali pregovori održani u Moskvi polovicom lipnja. Međunarodna grupa zahtijevala je prekid obogaćivanja urana, izvoz već obogaćenog urana te zatvaranje nuklearnog postrojenja Fordo pored grada Koma. Iran je, sa svoje strane, ponovno zatražio priznavanje prava na civilni nuklearni program i zatražio ukidanje sankcija. „Bila je to detaljna, teška i iskrena razmjena mišljenja“, kazala je tom prilikom povjerenica za vanjsku politiku Europske unije Catherine Ashton. U Istanbulu nisu bili prisutni ni Ashton niti šef iranskog pregovaračkog tima Said Džalili. Nakon sastanka niti jedna strana nije izlazila s detaljima susreta, osim što je rečeno da je dogovoren izravni razgovor između Džalilija i Ashton.

Desetogodišnji pregovori do sada nisu donijeli rezultata

Desetogodišnji pregovori do sada nisu donijeli rezultata

Zbog čega nema slaganja?

Problem je, u principu, kompliciran. „I sam Ugovor o neširenju nuklearnog oružja je ambivalentan“, kaže Christian Tuschhoff, politolog s berlinskog Slobodnog sveučilišta. Ugovor zabranjuje vojnu, ali dopušta civilnu upotrebu nuklearne energije – a granica, kada govorimo o obogaćivanju urana, nije jasna. Drugi mogući odgovor je da Iran uporno radi na razvoju nuklearnog oružja. Doduše, Iran jest potpisnik spomenutog Ugovora, ali to ne mora ništa značiti, dodaje Tuschhoff. „U trenutku u kojem bi izašli iz Ugovora, takve bi aktivnosti bilo još teže sakriti.“

Postoje li dokazi da Iran radi na atomskom oružju?

Ne postoje. Doduše, već samo obogaćivanje je sumnjivo. „Besmisleno je da Iran u civilne svrhe sam obogaćuje uran – to je predimenzionirano i svakako preskupo“, analizira Michael Brzoska, direktor hamburškog Instituta za sigurnosnu politiku i mir. IAEO je u zadnjem izvještaju iz studenog 2011. naveo da postoje indicije koje ukazuju na „aktivnosti koje su relevantne za razvoj nuklearnih bojevih glava“. Iransko ponašanje još je jedan razlog za brigu – obogaćivanje se, naime, dugo provodilo potajno. Inspektorima trenutačno nije dozvoljen pristup postrojenju u Parchinu, gdje bi se trebali testirati nuklearni detonatori. Satelitske snimke sugeriraju da su unutar postrojenja uništavane zgrade kako bi se sakrili dokazi.

Zašto bi Iran bio zainteresiran za atomsko naoružanje?

„Jedan razlog za iranski program je strah od SAD-a“, govori Brzoska. „Na primjeru Iraka smo vidjeli da je SAD spreman intervenirati u slučajevima kada im se ne sviđa neka vlada.“ Osim toga, Iran je okružen nuklearnim silama: Rusijom, Izraelom, Pakistanom, Indijom te američkom Petom flotom koja se nalazi u Perzijskom zaljevu.

Izraelski borbeni avion F-16I

Izraelski borbeni avion F-16I. Stručnjaci ne vjeruju da bi izraelski udar zaustavio iranski nuklearni program.

Je li kompromis uopće zamisliv?

Brzoska tvrdi da je, ako bi Zapad Iranu izašao u susret, kompromis moguć: „Iranu bi se u zamjenu za dogovor o neograničenim kontrolama moglo dopustiti obogaćivanje urana do granice od 19,8 posto.“ Doduše, to bi Iranu omogućilo da u roku od godinu dana razvije i atomsko oružje, ali tako nešto bi se brzo saznalo. „Takvo rješenje ni za jednu stranu nije optimalno, ali bilo bi najbolje uzimajući u obzir sve upletene interese.“ Stvari slično vidi i stručnjak za Bliski istok Bruce Riedel, prijašnji suradnik američke tajne službe CIA-e. Po njemu, u najbolju ruku bilo bi moguće iransko vodstvo uvjeriti da, doduše, razvije sposobnost za proizvodnju atomskog naoružanja, ali bez same proizvodnje i testiranja. „I ako to propadne, neće biti kraj svijeta. Živjeli smo s nuklearnim Sovjetskim savezom pod Staljinom te nuklearnom Kinom pod Mao Ce-Tungom, i ako bude potrebno, moći ćemo živjeti i s nuklearnim Iranom“, kaže Riedel. U Izraelu mnogi na stvari gledaju drugačije – iranski atomski program ovdje budi strah od novog holokausta.

Prijeti li novi rat?

SAD već godinama redovito, doduše, ponavlja da ne isključuje vojnu opciju, ali ipak nastoji na diplomatskom rješenju. Izraelska je vlada ovog proljeća više puta signalizirala da priprema vojni udar na iranska nuklearna postrojenja. Među vojnim ekspertima sporno je da li je izraelsko zrakoplovstvo u stanju tu operaciju uspješno izvesti – ali, s druge strane, postoji suglasnost da bi se takvim napadom u najboljem slučaju iranski atomski program tek usporio. Posljedice napada nije moguće predvidjeti – u pozitivnom scenariju bilo bi malo civilnih žrtava, a Iran bi se odrekao protuudara, dok bi u negativnom čitava regija bila uvučena u rat. Doduše, nitko izvana ne može sa sigurnošću reći misli li Izrael ozbiljno ili samo pokušava potaknuti međunarodnu zajednicu da jače pritisne Iran.

Preporuka uredništva