1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Irak: jesu li došli osloboditelji ili okupatori?

Prije deset godina srušen je Sadam Husein. Irak se oslobodio diktatora, ali se suočio s drugim problemima. Iračani danas s pomiješanim osjećajima gledaju na događaje koji su slijedili.

FILE - A U.S. Marine watches a statue of Saddam Hussein being toppled in Firdaus Square in downtown Baghdad on April 9, 2003 file photo. (AP Photo/Jerome Delay, File)

DW 60 Jahre Irak Saddam Hussein Statue 09.04.2003

Postolje na trgu Firdus je prazno. Tamo, odakle je 9. travnja 2003. srušen brončani spomenik Sadamu Huseinu i time simbolično okončana njegova vladavina, ostao je samo betonski blok. Kratko je na tom postolju bila premalena, nadrealistična skulptura jednog poznatog iračkoga kipara. Ali, nije prestajala javna kritika te skulpture. Kad su teror i bombe došli i do toga trga, skulptura je brzo nestala. A tako dugo dok Iračani nisu jedinstveni oko pitanja, je li ulazak američkih vojnika i rušenje diktatora Huseina bilo invazija, oslobođenje ili okupacija, postolje će zacijelo ostati prazno.

Amal Ibrahim u Bagdadu

Amal Ibrahim u Bagdadu

Trajna politička kriza

"Za mene je to bila invazija s dobrom namjerom", kaže Amal Ibrahim na pitanje o događajima prije deset godina. "Ali, to je definitivno bila invazija." Ova 43-godišnja šijitkinja je izuzetno profitirala od promjena koje su time nastupile. Nakon što je njezin otac, liječnik, koji je pripadao otporu protiv Sadama Huseina ubijen, kćer nije imala nikakve šanse za napredak u karijeri, jer su režimom dominirali ljudi odani diktatoru. Sad ona radi na odgovornoj poziciji u tajništvu Ministarskog vijeća. Pa ipak vojnu operaciju "Sloboda za Irak" ona ne vidi kao oslobođenje.

Intervenciju se mora ocjenjivati prema rezultatima, kaže ona. "Oslobođenje izgleda drukčije." Začetak sadašnjih problema ona vidi u uredbama i zakonima koje je donio američki upravitelj Paul Bremer za vrijeme okupacije. Već je imenovanje prve vlade izoliralo političku klasu od naroda. Političari su dobili vrlo visoke plaće i druge privilegije. Tako su se promijenili i njihovi ciljevi: oni nisu više gledali interese naroda nego svoje vlastite. "Ne znam je li to bila namjera ili se to tako razvilo", kaže Amal Ibrahim. U svakom slučaju nakon povlačenja i posljednjih američkih vojnika krajem 2011. godine Irak se nalazi u trajnoj političkoj krizi.

Vjersko i etničko razdvajanje

Nakon atentata

Ovakvi prizori bili su svakodnevica

Irak je prošao kroz teška vremena: tri desetljeća diktature, tri rata, bezbrojne pobune, embargo koji je trajao gotovo deset godina i tu zemlju iscrpio. Nakon američke invazije 2003. godine srušen je, istina, Sadam Husein i diktatura se raspala. Ali, počeo je kaos, pljačke i nove borbe za vlast i prevlast. Teroristička organizacija Al Kaida se učvrstila. Od sredine 2006. su vjerski i politički ekstremisti pokrenuli orgije nasilja, koje su trajale do početka 2009. Šijiti su masakrirali sunite i obrnuto. Ubijani su kršćani, paljene crkve. Otmice, pljačke, ubojstva i atentati napravili su od Iraka pakao za domaće stanovništvo kao i za strane trupe i suradnike međunarodnih organizacija i poduzeća. Na vrhuncu nasilja je prema procjenama UN-a mjesečno ginulo do 3.000 Iračana. Ubojstvima, progonima i bijegom šijiti i suniti su se sortirali po jasnim crtama razdvajanja. Brojni ljudi su preselili i unutar Bagdada. Mnoge ranije miješane četvrti postale su etnički i vjerski "čiste". I onda su postupno borbe prestale, smanjio se broj terorističkih napada.

Premijer Nuri Al Maliki

Premijer Nuri Al Maliki

Nervoza vlasti

Kad Amal Ibrahim nakon završetka radnog vremena napušta strogo čuvanu vladinu četvrt, takozvanu "Zelenu zonu", ova majka četvero djece ne zna koliko će njezino putovanje kući trajati. Mora prijeći most preko Tigrisa da bi došla u Ulicu Palestine. Nekad to traje samo nekoliko minuta, nekad više od sat vremena. Posljednjih godina je, istina, uklanjano sve više stalnih nadzornih točaka. Ali, ponovno pogoršanje sigurnosnog stanja navelo je snage sigurnosti na uvođenje pomičnih nadzornih točaka. Neočekivano i potpuno proizvoljno se pretražuju automobili, provjerava identitet svih putnika. Sve to pokazuje koliko je vlast trenutno nervozna. Premijer Nuri Al Maliki, koji vodi i ministarstvo obrane i ministarstvo unutarnjih poslova, sa svih strana je pod sve većim pritiskom. Nitko s njim ne želi vladati. Gotovo svakodnevno se događaju ostavke. Njegova vlada se raspada. Istovremeno se Al Kaida sve češće javlja. Zbog koordiniranih atentata terorističke krovne organizacije "Islamska država Irak", kojoj uz Al Kaidu pripada još desetak ekstremističkih grupacija, neki komentatori već govore o opasnosti novoga građanskog rata. U Bagdadu i još 13 pokrajina u Iraku održat će se 20. travnja pokrajinski izbori. Osim toga, iračka metropola sa šest milijuna stanovnika je ove godine glavni grad kulture islamskoga svijeta – za politički motivirane teroriste idealan prilika da na sebe skrenu pozornost.

Slobode mlade generacije

Demonstracija u Mosulu

Demonstracija u Mosulu

No, čini se da to stanovnike Bagdada ne uzbuđuje. Stoički strpljivo oni prihvaćaju česte višesatne zastoje ili mostove preko Tigrisa prelaze pješice. Dok su prvih godina terora ulice već u rano popodne bile potpuno prazne, jer su ljudi zbog straha ostajali kod kuće, sad u četvrtima kao što je Karada, u kojoj se nalazi i Trg Firdus, gužva vlada do kasne večeri. Ulicom Abu Navaza, koja je uređena kao park uz rijeku, šetaju obitelji sve do ponoći. Kazališne i koncertne priredbe su dobro posjećene, restorani se trenutno ne mogu žaliti na manjak gostiju. "Da", kaže Amal, "na teror se čovjek može naviknuti ili barem naučiti kako se s time nositi". Od svoga 22-godišnjega sina zna da su mladim Iračanima važnije slobode koje imaju desetak godina, nego gubitak sigurnosti. "Mladi ljudi danas imaju sasvim druge mogućnosti da ostvare svoje želje." Za njih je internet prozor u svijet. U vrijeme Sadama Huseina bile su čak zabranjene satelitske antene za televiziju. "Danas čovjek može reći što želi i sastati se s kim želi." Sve više ljudi si može priuštiti i putovanja. Jedno nereprezentativno ispitivanje Ministarskog vijeća pokazalo je da Iračani mlađi od 25 godina intervenciju Amerikanaca stvarno doživljavaju kao oslobođenje.

Preporuka uredništva