1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

Intervju s Hansom Magnusom Enzensbergerom

Enzensberger o njemačkoj kulturi, povijesti i politici...

default

Njemačka kultura svojedobno je uživala ogromni ugled. Dolazilo se u zemlju Goethea i Schillera, Bacha i Brahmsa, Kanta i Humboldta zbog njihovih velikih kulturnih, umjetničkih i znanstvenih dostignuća i željeli su se upoznati njemački jezik i književnost. To se s dobom nacionalsocijalizma i strašnom, suludom rasnom teorijom koja se tada propagirala stubokom promijenilo - nacionalsocijalistički ideolozi njemačku su kulturu dizali proglasili izabranom i tako gurnuli u propast. Njemački više nije jezik znanosti, a šok kojeg je prouzročila međunarodna studija o obrazovanju PISA zavukao se duboko pod kožu.

Njemačka kultura više ne uživa ugled kao nekada. Naprotiv, Nijemci žive takorekuć bez sjećanja, ne usuđuju se ugledati na vlastitu tradiciju. Jedan od najznačajnijih njemačkih intelektualaca, 75-godišnji pisac Hans-Magnus Enzensberger slaže se s takvom ocjenom. On je, pak, tijekom čitave svoje bogate karijeri aktivno sudjelovao u potrazi novog njemačkog kulturnog identiteta - poslije rata kao član legendarne ”Gruppe 47”, osnivač časopisa ”Kursbuch” i ”Trans Atlantic”, urednik i izdavač ”Drukčije biblioteke”, ljevičar u šezdesetima i najkasnije nakon 1989. - njihov kritičar.

Sada se taj književnik ponovno nalašao u središtu pozornosti javnosti - od koje inače bježi - zahvaljujući dvije vijesti: o ukidanju njegove ”Drukčije biblioteke” da bi se prihvatio izdavanja biblioteke "Frankfurter Allgemeine Zeitunga", dakle, knjiga uz novine po uzoru na "Sueddeutsche Zeitung", te o projektu ponovnog izdavanja 200 godina starog djela Alexandra von Humboldta, "Kosmos". Zašto Humboldt, zašto 200 godina staro djelo pitao je suradnik Deutsche Wellea Michael Koehler Hansa-Magnusa Enzensbergera:

”Pa, malo sam se bavio Humboldtom i zaključio da je bio izrazito sekularni lik. Nije on bio nikakav arhaični starčić, već je imao svježinu, živost, bio je pun energije, i upravo u jednoj ovakvoj situaciji, kod ovakvog stanja duha, kakav vlada u zemlji, pitam se: ‘Što se ovdje događa’? Pa to nije istina, upotrebite barem ono što već postoji, vaš kulturni kapital!”

Ne radi se o tome da se izdvoji jedan jedini povijesni li, bio to Goethe, Einstein, Humboldt ili Adenauer. 2005. godina će biti godina u kojoj će zbog 60. obljetnice biti puno riječi o Drugom svjetskom ratu.

”U Njemačkoj je sve fokusirano na 12 godina vlastite povijesti, a to je svojevrsni gubitak pamćenja. Mislim, naravno, na doba nacizma. Njemačka povijest bavi se uglavnom razdobljem nacizma. Postoji dobar razlog za to, o tome uopće ne treba raspravljati. Ali činjenica je da je zemlja znatno starija i da ima što za ponuditi iz svoje ranije povijesti, a to nije za odbaciti. (...) Jedan Englez ili Francuz, na primjer, poziva se na to da je njegovo čitavo poimanje samoga sebe povezano s činjenicom da njegova nacija ima svoju povijest. I mi imamo svoju povijest. I ne samo da se iz nje mogu izvući, reaktivirati neke stvari, nego se može puno i naučiti. ”

Često se može čuti da masovni mediji i popularna kultura polako ali sigurno uništavaju onu visoku, da se stare dobre kulturne vrijednosti gube u moru žutila, svijeta brzih informacija, Coca-Cole i McDonaldsa, ili zašto posezati za američkim proizvodima - u žutilu ”Bild-Zeitunga”. Enzensberger je drukčijeg mišljenja:

”Postoji Bild-Zeitung, ali to ne znači da ne postoje i drugi mediji koji imaju utjecaja. To je slijepo vjerovanje u brojke i kvote u kojem ne želim sudjelovati. Ako se dopre do kritične mase ljudi koji će u idućih 20-30 godina igrati važnu ulogu u ovoj zemlji, onda se puno postiglo. Meni ne trebaju svi i ne želim nikoga prisiljavati ni na što. Ova cijela rasprava oko obrazovanja stalno se vodi pod određenim pritiskom. Ako netko želi gledati nogomet, neka ga gleda. Uopće se ne radi o tome. Nema kulture za sve. To je jedna iluzija iz 19. stoljeća.”

Kolikogod Enzensberger, međutim, bio tolerantan prema popularnoj kulturi, i liberalan što se tiče izbora interesa i hobija svakog pojedinca, oštar je i kritičan prema onima koji bi trebali imati svijest o društvenoj odgovornosti - političarima:

”Naša politička klasa - s njom se u tom smislu uopće ne može računati. Postoji par osoba koje su iznimke. To ne želim poricati, ali, općenito, kao politička klasa, nemaju nikakve predodžbe o tome što znači, na primjer, kulturni kapital.”

To, treba na kraju svakako dodati, ni u kojem slučaju nije boljka od koje pati samo njemačka politička klasa, već moglo bi se reći epidemija koja je zahvatila veliki broj zemalja i političkih elita.