1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Informatika zanemarena u hrvatskom školstvu

Iako se čini da su hrvatski učenici informatički vrlo pismeni, situacija baš nije optimistična. Profesori nisu zadovoljni oskudnom satnicom, a djeca rad na računalu svode većinom na komunikaciju i zabavu.

Nedavno objavljeni rezultati međunarodnog istraživanja računalne i informatičke pismenosti, koje je obuhvatilo 60 tisuća četrnaestogodišnjaka iz 20 zemalja svijeta, pokazuju da hrvatski đaci ipak odskaču od prosjeka. Riječ je o istraživanju koje je provelo Međunarodno udruženje za vrednovanje obrazovnih postignuća, a prema kojemu su mladi Hrvati ostvarili prosjek od 514 bodova dok je opći prosjek bio 500 bodova. Usprkos tomu, veselje je pokvario ministar obrazovanja Vedran Mornar, izjavivši kako su rezultati nadprosječni zato što su druge zemlje, poput Turske i Tajlanda, loše. „Ipak, rezultati su i fantastično dobri, s obzirom na to koliko se ulaže u opremu, obrazovanje nastavnika i općenito obrazovanje“, dodaje ministar koji misli da Hrvatska mora što prije početi s dodatnim ulaganjem u obrazovni sustav, posebice u informatičke kompetencije. Bez takvih znanja, kaže, nema napretka.

Učenici na satu informatike

Jedan sat tjedno nije dovoljan za stvarno informatičko opismenjavanje

Istraživanje je, između ostalog, pokazalo i da čak 98 posto školaraca kod kuće ima tek jedno računalo, a pristup internetu ima njih 97 posto. To se, zaključeno je, pozitivno odrazilo na računalnu i informatičku pismenost. Koliko su zapravo u tom segmentu pismeni hrvatski srednjoškolci, pokušali smo doznati u zagrebačkoj X. gimnaziji „Ivan Supek“ koju trenutno pohađa 1.240 učenika. Posjetili smo ih tijekom Sata programiranja, globalne kampanje koja pokušava pokazati da svatko, bez obzira na dob ili spol može naučiti osnove programiranja. Sat programiranja se provodi simultano u 180 zemalja, uz podršku najvećih svjetskih IT-kompanija.

Nesvjesni opasnosti od interneta

„Problem je u tome kako se mjeri informatička pismenosti i što danas smatramo informatički pismenom osobom. Jedna je stvar poznavanje računalstva, a druga je primjena. Danas su računala jednostavna i koriste ih djeca u vrtiću pa je upitno što ćemo uzeti kao razinu koju ćemo mjeriti“, objašnjava nam profesorica matematike i informatike Vesna Skočir. „Usporedit ću Hrvatsku sa zemljama bivšeg 'Istočnog bloka'. Ako su ljudi htjeli pobjeći iz njega, morali su se baviti sportom, baletom, glazbom i bili su izvrsni u tome. Zato su naši izvrsni na informatičkim i matematičkim olimpijadama. S druge strane, ne bih izdvajala Hrvatsku po informatičkoj pismenosti od drugih zemalja.“ Kaže, nove tehnologije došle su prebrzo, one nas mijenjaju, a za njih nismo pripremljeni. One su samo alat, a mi trebamo biti ljudi koji trebaju naučiti služiti se njima. Zato profesori trebaju biti osobe vrlo širokog znanja kako bi znali izgraditi ljude koji će znati promišljati i biti ne samo informatički pismeni.

Dragica Romić i Vesna Skočir

Dragica Romić i Vesna Skočir

Njezina kolegica Dragica Romić dodaje da se nekada informatička pismenost poistovjećivala sa znanjem kako uključiti računalo i služiti se njime, ali ona je puno više od toga. „Danas treba znati pregledati, selektirati i analizirati informacije. Djeci treba ukazati koje su opasnosti interneta“, pri čemu naglašava da ni djeca, ni odrasli ne razumiju da internet nije njihov računalni zaslon, već mreža servera i pohranjenih podataka, najčešće na drugim kontinentima. „Dijete misli da ono što stavi na internet putuje od njegovog računala do računala njegovog prijatelja, ali to nije tako. Ono što se objavi je nezaustavljivo i neizbrisivo.“ Kao jedan od najgorih primjera nerazumijevanja što informacijske tehnologije jesu profesorica Romić ističe nedavni događaj iz susjedne Slovenije gdje su učenici snimili intimni odnos profesorice i ravnatelja jedne srednje škole. Nakon što su snimku objavili na internetu, ravnatelj je počinio samoubojstvo. „Djecu moramo naučiti i što je to vjerodostojno na internetu. Prosječan đak dobije zadatak istražiti neki pojam, pretraži internet i kaže – našao sam na internetu. Al on mora znati što zapravo traži“, priča Romić dok Skočir dodaje kako se u Hrvatskoj misli da se samim uvođenjem računala uvodi nešto dobro. Obje upozoravaju, o računalima se zapravo zna malo, a djeca se samo služe njima i poznaju ih kroz aplikacije koje koriste.

Nije sve u opremi

„U školu nam dođu djeca koja se odlično služe računalom, a dođu i ona koja ne znaju napraviti svoju mapu. Ali tu smo onda mi. Motiviramo ih. Problem zapakiram na način da ih motiviram. Word tako upakiram u božićnu čestitku pa potičemo dizajn i osobnost“, priča Romić. Njezina kolegica Skočir nam istovremeno dokazuje da nastava informatike, barem što se ove škole tiče, nije tek jednodisciplinarno učenje podataka. Ponosno nam pokazuje prezentacije koje su učenici radili, a kroz koje su ponovili i nadovezali se na Fechnerov pokus kojim je dokazana privlačnost zlatnoga reza. Učenici su potom zlatni rez tražili na licu povijesne osobe Ljerke Šram, a kroz izradu prezentacije saznali su cijeli niz podataka iz njezinog života. „To je dobar način korištenja računala i informatičke pismenosti. Koristili su niz programa, ali i rad rukom. Pokazali su da mogu“, dodaje.

Djevojka s tablet-računalom

Računala služe većinom za komunikaciju na društvenim mrežama i drugu zabavu

X. gimnazija je, kažu profesorice, dobro opremljena. „Kada sam došla u školu, nije bilo tako. Imala sam dva računala i radili smo programiranje. I djeca su bila jako dobra. Nije sve u opremi, da se ne zavaravamo. Super je kad se ima, ali nije priča u tome“, prisjeća se Skočir koja zastupa tezu da bi svaki čovjek ipak trebao znati više od korištenja aplikacija pa kroz razgovor s đacima demonstrira njihovo znanje o radu računala. Što je bit? Što radi memorija? Koja je uloga sabirnice i što znači kada je neko računalo 36-bitno? To su samo neka od pitanja na koja nam učenici nude odgovor, no jedno ipak ne znaju. Nitko od njih, doznajemo u razgovoru, za razliku od starijih generacija, nije složio svoje računalo iz komponenti.

Jedna godina nije dovoljna

„Računalo koristim najviše za biti na internetu“, kaže nam jedna srednjoškolka. Druga dodaje da ga koristi za internet i školu. Obje kažu da znaju instalirati operativni sustav i formatirati disk, ali računalo im prvenstveno služi za zabavu i komunikaciju. „Koriste one niz alata, ali ne prepoznaju da je riječ o alatima. Od Googleovog prevoditelja do provjere pravopisa“, nadovezuje se profesorica Romić. Baš kao i ministar obrazovanja, smatra da je izuzetno važno ulaganje u informatičku pismenost djece. „U osnovnoj školi djeca imaju jednu godinu informatike i to izbornu. U općoj gimnaziji to je isto samo jedna godina, dok prirodoslovna ima sve četiri godine.“

„Moje iskustvo je da oni koji su stvarno talentirani, nastavljaju obrazovanje na jačim fakultetima. I tamo su uglavnom dobri“, navodi Skočir. No što je s prosječnima? „Većina djece ipak dobije samo tu jednu godinu. Da mi daju još samo jednu obaveznu godinu informatike, svako bih dijete naučila pretražiti, prezentirati i analizirati informacije, ovako se radi samo tih 70 sati u koje su uračunata i ispitivanja znanja“, žali se profesorica Romić. A 70 sati je ipak premalo za bilo kakvu ozbiljniju informatičku i računalnu pismenost.

Preporuka uredništva