1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Imenovanje Junckera za prvog čovjeka euro-zone ulijeva nade

Ministri financija Europske Unije imenovali su luxemburškog premijera i ministra financija za svojeg „mister eura“, odnosno, za prvog čovjeka skupine od 12 zemalja euro-zone. Time se otvaraju prilike da se konačno iskoriste prednosti postojanja zajedničke valute.

Jean-Claude Juncker, premijer i ministar financija Luxembourga - nova nada za euro-zonu?

Jean-Claude Juncker, premijer i ministar financija Luxembourga - nova nada za euro-zonu?

Kada obični smrtnici izvuku pouku iz štete tada je to pohvalno, međutim kada se nakon štete političari i državnici opamete tada je to – zbog rijetkosti ovakvih događaja – zaista razlog za veliko slavlje i oduševljenje. Upravo se to dogodilo prošloga vikenda u nizozemskom gradu Scheveningenu. 12 godina nakon Sporazuma iz Maastrichta počinju se mijenjati dogovorene omče gospodarske politike novim pristupima ovom problemu. Ministri financija počeli su provoditi vlastitu politiku, a na čelo postavili su Jean-Claude Junckera, luxemburškog premijera i ministra financija.

Time se po prvi puta otvara mogućnost da se od početka monetarne unije iz 1999. godine usklade fiskalna i gospodarska politika 12 zemalja članica euro-zone. Ono što zvuči kao samo posebi razumljivo počinje polako postati stvarnost, jer naravno, da na jednom tržištu koje ima i svoju zajedničku valutu, gospodarske politike pojedinih država moraju imati zajedničku osnovu. A to do sada nije bio slučaj.

Sam Juncker je priznao kako se zemlje euro-zone „renacionaliziraju na smiješan način“ dotaknuvši se vrlo bolne točke nekoordiniranosti zemalja i nenadležnosti Europske komisije koja je jedino na vrlo nekonstruktivan način davala znak za uzbunu kada bi jedna članica prekoračila gospodarski pakta stabilnosti. Komisija nema pravo davati prijedloge, a to je potvrdio i Europski sud. Zabrana makroekonomskog djelovanja ima svoju metodu, jer makroekonomija mora biti politika novca, a to znači garantirati stabilne cijene. Ministri financija, uvijek u službi nacionalnih banaka slijedili su samo jedan cilj: izbalansirani proračun.

Sa gospodarskim paktom stabilnosti ovakva idelogija dobila je u Maastriškom sporazumu obvezujući karakter. Međutim, koristi i prednosti velikog monetarnog sustava nisu došle do izražaja. Upravo je Njemačka vrlo malo profitirala od eura, dok su druge članice imale barem prednost da je njihova razina kamata zahvaljujući jakoj valuti – euru – bila tako niska kao što je to bio slučaj s njemačkom markom.

Međutim sve članice euro-zone nikada nisu došle u poziciju da u potpunosti profitiraju od velikog prostora na kojem se koriti ista valuta, a korist leži u tomu da se vodi gospodarska politika koja nije ovisna o tržištima kapitala. Jer, kada male zemlje vode ekspanzivnu fiskalnu politiku ili privremeno ostvare deficit tada se nalaze u opasnosti da ili im padne vrijednost valute ili da im počnu rasti kamate – ili u najgorem slučaju i jedno i drugo.

Kod velikih i snažnih valuta takva opasnost ne postoji. Dolar primjerice je stabilan premda je deficit SAD-a dosegao velike dimenzije i još uvijek raste. Yen primjerice ne pati o vrlo ekstenzivne fiskalne politike japanske vlade koja se provodi već godinama. Sve to nije pledoaje da se provodi takva politika. Međutim, korisno je prisjetiti se da se financijsko tržište prema velikim igračima uvijek bolje odnosi nego prema malima. Zemlje Europe napustile su svoje nacionalne valute i zbog toga da uživaju prednosti velike i privlačne valute kao što je euro. Međutim, gospodarski pakt stabilnosti ih je spriječavao u tome. Rezultati su da je nakon 2000. godine gospodarski rast unutar euro-zone konstantno padao sa 1,6 posto na 0,9 pa sve do 0,4 posto.

Stoga je bilo krajnje vrijeme da se upostavi mjesto „mister eura“. Naravno, ne postoje nikakva jamstva da će ubuduće politika ministara financija biti pametnija od dosadašnjeg kursa, ali nada i izgledi uvijek postoje.