1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

Ima li povijesti bez plinskih svjetiljki?

U Berlinu još uvijek stoji oko 80 tisuća plinskih svjetiljki. Ali njihovo održavanje je skupo - i grad je odlučio više od polovice laterni konačno elektrificirati. Građani su pak zaprepašteni i odlučno brane laterne.

Početkom 19. stoljeća je Berlin već polako postajao gradom. Seoska imanja nestajala pred urbanim četvrtima, a dame i gospoda su se već počeli šetati gradilištem koje će kasnije postati Unter den Linden, središnja ulica Berlina. Ali taj "špancir" je trajao samo po danu: po noći je bila prevelika opasnost upasti u neku od bezbrojnih kaljuža i beznadno uništiti novu haljinu, tek stiglu iz Pariza.

Jer mnoge ulice Berlina su još uvijek bile tek utabane zemljane staze, a jedina rasvjeta je bio plamen baklje koju je - za koji novčić - nosio bakljonoša ispred gospode koja je i u pozne sate htjela stići kući, bez straha od razbojnika, lokvi - i neugodnih iznenađenja koja bi mogla stići kroz prozore okolnih zgrada dok se prazne noćne posude na ulicu.

"Neka bude svjetlost"

Plinska svjetiljka iz 1903.

Berlinčani su ponosni na raskoš njihovih plinskih svjetiljki

1826. je u Prusku prijestolnicu stigla još jedna novina iz "velikog svijeta": gradska plinska rasvjeta. Kao i svugdje gdje su se pojavile takve svjetiljke, Berlinčani su bili oduševljeni. To je bilo doba kad se Berlin naglo širio pa su tako i svjetiljke postavljane svugdje gdje je bilo potrebno. Mnoge od tih svjetiljki su dragocjena umjetnička djela, neke je projektirao i osobno Karl Friedrich Schinkel, pruski arhitekt i urbanist koji je i oblikovao Berlin koji se više nije želio sramiti pred jednim Londonom ili Parizom.

Zapravo graniči sa čudom da je oko 80 tisuća tih berlinskih svjetiljki preživjelo i dva svjetska rata, krize, bombardiranja, okupaciju, naciste i komuniste - i najveću opasnost: elektrifikaciju. I Marlene Dietrich je pjevala o Lili Marlen i o laterni koja stoji pred vojarnom (i koja još uvijek stoji, kako ide pjesma...), ali baš svaki Berlinčanin ima i svoju priču i doživljaj koji je doživio pod toplom svjetlošću starih plinskih svjetiljki.

Ali dok su te svjetiljke preživjele i nacističko divljanje i ruske tenkove, sve se čini da mnoge neće preživjeti - mjere štednje trenutnog berlinskog Senata. Blagajna Berlina je kronično prazna, a za rasvjetu grada se svake godine troši 23 milijuna eura. Pola tog novca odlazi na plinske svjetiljke - a pola na električnu rasvjetu, makar nje ima kud i kamo više nego plinskih svjetiljki.

Štednja i CO2 - protiv povijesti?

Marlene Dietrich

I Marlene Dietrich je pjevala o laterni pred vojarnom

Gradska uprava ima još jedan argument: ne samo da jedna plinska svjetiljka košta četiri puta više nego električna - i daje jedva četvrtinu njene svjetlosti, nego sagorijevanje plina stvara i ugljični dioksid. U današnjoj paničnoj borbi protiv emisije CO2 se i kulturnom baštinom Berlina želi tako uštedjeti 9.200 tona ugljičnog dioksida svake godine.

Ilja Richter, u Njemačkoj poznat i kao svojedobni voditelj muzičke emisije na televiziji, samo je jedan od Berlinčana koji je zaprepašten ovom odlukom gradskih vlasti. Te svjetiljke nisu samo zaštitni znak grada, nego i njegova povijest. Podsjeća da je Berlin odlučio srušiti Palaču Republike, istočnonjemačko betonsko čudovište kako bi na njenom mjestu ponovno izgradio "još stariji" Gradski dvorac koji je tamo stajao dok nije uništen u ratu. Čitav taj gotovo apsurdni građevinski poduhvat, izgraditi palaču iz 18. stoljeća u 21. kao da je Berlin nekakav Disnyland, argumentira se potrebom za autentičnosti i povijesnom baštinom - i istovremeno se uklanja pravo i autentično svjedočanstvo iz prošlosti: plinske svjetiljke.

Štedljiva "Jessica"

Berlinska plinska svjetiljka iz 1906.

Plin je skup, neekonomičan, stvara CO2... Ali je plin i dio povijesti.

Umjesto njih treba doći "Jessica", kako je tvorničko ime svjetiljke berlinskog proizvođača Selux. To je moderna ulična svjetiljka bez ikakvih ukrasa - i štedljiva je koliko uopće može biti: sa samo 80 Watta, zahvaljujući LED-svjetiljkama, daje blještaviju svjetlost nego čitave baterije drevnih plinskih svjetiljki.

Ali Berlinčane ta plavkasta hladna svjetlost moderne rasvjete - blago rečeno; također ostavlja hladnima. U svakom slučaju, turisti u Berlinu će "Jessicu" uopće primijetiti samo ako nehotice glavom udare u njen stup, a inženjer Bertold Kujath upozorava kako gradske vlasti, uklanjanjem plinskih svjetiljki, uklanjaju i važno svjedočanstvo industrijske kulture i Berlina i naše civilizacije. On je predstavnik berlinske inicijative Kultura plinskog svjetla i građani okupljeni oko ovog projekta redovito obilaze baš plinsku svjetiljku u gradu i provjeravaju, da li je sve u redu.

Jer plin i plinska rasvjeta su otkriveni - gotovo slučajno. Takozvani gradski plin se dobivao suhom destilacijom ugljena, gdje se isprva nije niti znalo, što da počnu s plinom: zanimao ih je samo bitumen koji tako nastaje i koji je bio potreban za premazivanje trupova brodova tadašnje engleske flote. Tek u sedamnaestom stoljeću su počeli razmišljati, kako da se i iskoristi dobiven plin - i on je na koncu bio glasnikom nove, industrijske revolucije.

Berlin je bio među prvima koji je slijedio taj tehnički napredak - i u gradu stoji jedinstvena zbirka raznih plinskih svjetiljki iz tog doba. I sad, pita Kujath, treba to izuzetno kulturno dobro baciti na smetlište - i postaviti "Jessicu"?

Preporuka uredništva