1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Iluzija sa "zelenim" otpadom

Njemačka je još prije dvadesetak godina bila među prvima koja je uvela propise o reciklaži otpada. Političari doduše i dalje ustraju u tome i pišu uvijek nove propise, ali postojeći sustav je zapravo pred slomom.

Još 1991. su političari u Njemačkoj odlučili obuzdati bujicu smeća koja je dolazila na odlagališta. Obzirom da je golema većina tog otpada bila ambalaža, uveli su propis da proizvođači moraju plaćati za zbrinjavanje tog otpada. Logika je bila jasna: ako proizvođač mora plaćati za mnogo ambalaže, onda će i svoje proizvode pakovati skromnije.

I ta osnovna pretpostavka se u međuvremenu pokazala kao - potpuno pogrešna. Da li zbog toga što to traže potrošači ili iz nekog drugog razloga, ambalaže se proizvodi sve više i u međuvremenu je to 202 kilograma po glavi stanovnika - svake godine! Zapravo samo u Luksemburgu ima više smeća.

Zapravo se i druga pretpostavka o reciklaži otpada pokazala pogrešnom, bolje rečeno neizvodivom. Naime, jedini način da ambalaža hladnjaka koji je proizveden u Münchenu bude odstranjena i u Hamburgu i bilo kojem drugom dijelu Njemačke jest da bude i jedna, jedinstvena organizacija koja će ubirati novac od proizvođača i onda zbrinjavati otpad za reciklažu.

Zelena točka crvena od srdžbe

Ta zadaća je povjerena privatnoj tvrtki Duales System Deutschland (DSD) i sigurno ste vidjeli njihov znak "Grünes Punkt" (Zelena točka) koji je na ambalaži čitavog niza proizvoda. Ali i sa tim ima problema.

Kao prvo, problem su proizvodi koji stižu iz inozemstva i tek čitavim nizom (do sada ih je bilo šest) novela tog zakona su i ti proizvodi koliko-toliko integrirani u njemački sustav zbrinjavanja otpada. Ali onda je 2001. i zakonodavstvo Europske unije odredilo kako ne može postojati samo jedna tvrtka, nego da se i ovo tržište zbrinjavanja otpada od ambalaže, mora otvoriti i drugim tvrtkama.

Deponija smeća

Želja je bila smanjiti količinu ambalaže - i taj cilj, kratko rečeno, je potpuno promašen. Njemačka je na drugom mjestu u čitavoj Europi po količini otpada od ambalaže.

U međuvremenu ima desetak različitih tvrtki koje jamče istu uslugu i ne treba čuditi da su međusobno upravo beznadno posvađani. Jer glavni izvor prihoda svih njih je novac kojeg proizvođači plaćaju za ambalažu koju šalju na tržište i uvijek se vode teški pregovori o udjelu, tko će koliko dobiti od tog novca.

A dok još uvijek glavni čimbenik na tom tržištu DSD zamjera konkurenciji da obrađuje jedva jedan postotak takvog otpada, on za sebe tvrdi da sakuplja više od 15%. Zato je DSD objavio kako postojeći sporazum više ne može prihvatiti i sad bi se svi opet trebali dogovoriti o novom ključu - što nitko ne zna, kad će se i da li će se ikad dogoditi.

Problem: previše marljivi građani

Jer postoji još jedan golemi problem. Obzirom da je monopol zabranjen, sve više proizvođača tvrdi kako će se sami pobrinuti za ambalažu svojih proizvoda. DSD tvrdi kako već za polovicu ambalaže proizvođači jamče njihovo preuzimanje i zbrinjavanje mada naravno, to ne čine. Globe su ionako rijetke i skromne, a povrh toga računaju na navike građana i njihovu ljubav prema reciklaži otpada.

A ta marljivost građana je golemi problem koji čini više od polovice smeća koji stiže DSD-u. Naime, niti građani ne shvaćaju kako "žute kante" na kojima je veliko nacrtan simbol "zelene točke" ne služi za prikupljanje sirovina, nego samo tog otpada od ambalaže.

Jer dok se staklo ili papir uvelike reciklira, te žute kante ne služe za plastiku, nego samo za - ambalažu! Što to točno znači, jedva da itko razumije. Na primjer, ako ste kupili odijelo i na njemu je plastična vješalica, onda je to ambalaža i spada u "žutu kantu". Ali ako ste kupili samo plastičnu vješalicu koja se potrgala, onda ona spada u običan otpad jer je to bio proizvod, a ne ambalaža.

'Žute kante'

'Žuta kanta' nije kanta za plastiku, kako mnogi građani misle. To je zapravo samo i isključivo za ambalažu, bez obzira kojeg materijala.

Svi žele zaraditi sa "zelenom točkom"

Naravno, građani nemilice trpaju plastiku svake vrste i kemijskog sastava u kontejnere DSD-a u najboljoj vjeri da će ta plastika doživjeti drugi život i da tako štite okoliš. U stvarnosti se jedva jedna trećina te plastike doista reciklira, a ostalo se - spaljuje. Jer i to dopušta zakon o zbrinjavanju otpada.

Ali onda je tu problem i s palionicama smeća: obzirom na tu poplavu otpada i čitav sustav zajamčenog otkupa ambalaže, mnoge općine su se ponadale kako će učiniti dobar posao ako na svom području izgrade palionicu. U međuvremenu je toliko palionica da Njemačka mora uvoziti smeće kako bi one uopće imale što stavljati u svoje peći.

I to je dakle razlog da se postojeći propis o zbrinjavanju otpada i ambalaže ukine, ali političari o tome ne žele niti čuti. Već se sprema nova, sada već sedma izmjena i dopuna Zakona o zbrinjavanju otpada i najavljuje se kako će se proizvođačima uskratiti pravo da se sami brinu o svojoj ambalaži.

Ali čitav niz drugih problema tako neće biti riješen: u nekim gradovima su već uveli jedinstvene kante "za sirovine", gdje građani mogu stavljati i metal i plastiku, bez obzira imali "zelenu točku" ili ne. Za to se zalaže njemačka ministrica okoliša Barbara Hendricks jer i smisao zaštite okoliša jest reciklirati otpad koji se sakuplja.

Otpad na ulici

Obzirom na čitav niz ozbiljnih problema, mnogi se slažu kako je potrebna korjenita reforma čitavog sustava reciklaže otpada

S druge strane, ima stručnjaka koji misle kako je ministrica na dobrom putu, ali da i ona ne misli dovoljno daleko. Kad se već u istoj kanti sakuplja i plastika i metal, onda svi mogu mirne duše baš sve stavljati u istu kantu, kao u doba još prije svake rasprave o zaštiti okoliša. Jer separaciju otpada ionako čine strojevi i oni to rade čak preciznije nego građani. Zašto se dakle uopće gnjaviti s nekoliko kanti?

Naravno, postoji još jedno rješenje tog problema: proizvoditi manje otpada. Ali kako stvari stoje, izgledi za to rješenje su izuzetno maleni.

Preporuka uredništva