Zrenjanin ili Petrovgrad?

Inicijativu za promjenu imena pokrenula je lokalna udruga građana „Petrovrad", a lokalne vlasti su o tome zatražile mišljenje Ministarstva za državnu upravu i lokalnu samoupravu. Za to vrijeme, rasprava u javnosti se usijala – čije ime više oslikava vrijednosti grada na Begeju.

DW: Ako su nazivi gradova simboli vrijednosti, koje vrijednosti oslikava ime Zrenjanin, a koje Petrovgrad?

Milivoj Bešlin: Uvijek su imena gradova, ulica, trgova, spomenička kultura obilježja određenih vrijednosti. Povijest je mnogostruka i uvijek je pitanje čega se iz te mnogostrukosti želimo sjećati, koje vrijednosti želimo njegovati. Poslije sedam desetljeća koliko grad nosi ime Zrenjanin, ono je ušlo u same temelje identiteta svih njegovih građana i promjena tog imena bilo bi zadiranje u temeljno identitetsko pitanje za svakog građanina.

Zrenjanin nesumnjivo simbolizira vrijednosti antifašizma. Žarko Zrenjanin nikada nije bio dio vladajućeg establišmenta. Nije dočekao kraj rata, poginuo je u borbi protiv fašizma i bio je predvodnik antifašističkog ustanka u Banatu. On je u pravom smislu simbol antifašizma i njegove beskompromisne borbe. S druge strane, on je i simbol borbe za ravnopravan položaj Vojvodine u Jugoslaviji. On je kao netko tko je bio u najvišem partijskom vrhu, u međuratnom razdoblju zabranjene ilegalne i progonjene KPJ, formulirao stav da Vojvodina, uzimajući u obzir njene gospodarske parametre, nacionalnu strukturu i povijesne specifičnosti, ne može bez posljedica biti uključena ni u jednu buduću federalnu jedinicu, već bi njen položaj trebao biti ravnopravan sa ostalima. Mislim da je to također nešto što današnjim vlastodršcima vrlo smeta.

DW: A koje onda vrijednosti simbolizira Petrovgrad?

Milivoj Bešlin: Ime Petrovgrad simbolizira jednonacionalnu – srpsku – prevlast u Vojvodini. Naime, 1934. godine, neposredno uoči ubojstva kralja Aleksandra Karađorđevića, Gradsko vijeće Velikog Bečkereka je zamolilo kralja da im da odobrenje da se njihov grad preimenuje u Petrovgrad. Oni su tu odluku donijeli aklamacijom i bez rasprave, da bi početkom 1935. Kraljevska banska uprava Dunavske banovine i službeno preimenovala Veliki Bečkerek u Petrovgrad. To je falsifikat koji postoji kod zagovornika imena Petrograd – stav da je to doneseno u jednoj tobožnjoj demokratskoj proceduri, a da je 1946. urađeno pod totalitarizmom. Treba imati u vidu da je u trenutku kad oni to traže, u Kraljevini Jugoslaviji na snazi jedna surova i represivna diktatura kralja Aleksandra i da je sam Toša Rajić, koji je predložio Gradskom vijeću da se promijeni ime, bio zastupnik u jednom izrazito autoritarnom i nedemokratskom poretku i da je do tog zastupničkog mjesta došao u izbornom procesu koji je imao sve oblike državnog terora. Tako se, kada govorimo o Kraljevini Jugoslaviji, moramo vratiti u nešto što je realna povijest, u to da je riječ o jednoj državi represije i korupcije, o državi koja se već pokušava približiti fašističkim silama, koja u drugoj polovini tridesetih godina otvara prve logore za političke neistomišljenike.

DW: Odakle toliki otpor antifašističkoj tradiciji?

Vladajuća ideologija u Srbiji je nacionalizam, i to ne od 2012. godine, nego od uvođenja višestranačja, kada smo dobili stranački pluralizam, ali u stvari jedan društveni monizam gdje su manje-više i vlast i opozicija izlazile iz tog nacionalističkog i velikosrpskog šinjela. U državi gdje je nacionalizam vladajuća ideologija, antifašizam ne može biti dominantna vrijednost. Umjesto antifašizma, ovdje je još devedesetih godina instalirana ideologija anti-antifašizma, negiranje antifašističke tradicije i njegove suštine, gdje se samo na retoričkoj i manifestnoj razini poziva na antifašističku tradiciju, a zapravo je sve učinjeno da se te vrijednosti ukinu, preinače i da se jugoslavenski antifašistički pokret i u svetu proslavljena antifašistička borba partizana banalizira ili nacionalizira.

Kada je u pitanju sama promjena imena Zrenjanina, ali i drugih gradova, ulica, trgova, rušenja spomenika, to je jedan proces koji je u povijesti dobro poznat od antičkih vremena. To je takozvano brisanje iz pamćenja damnatio memoriae, gdje je svaki novi vladar ili ideologija imao potrebu pokazati kako povijest počinje od njih, a imena prethodnika su brisana. U antičko vrijeme su brisani natpisi u kamenu, a sada to izgleda tako što se mijenjaju imena antifašističkiih boraca.

DW: Umjesto toga, veličaju se neka druga povijesna razdoblja. Kralj Petar dobit će spomenik i u Novom Sadu, najavljuje se veliko obilježavanje stogodišnjice pripajanja Vojvodine Srbiji i otvaranje Muzeja pripajanja. Postoji li ponovo trend posrbljivanja Vojvodine?

Milivoj Bešlin: Apsolutno! Mi smo vidjeli kad je 2012. godine došla nova vlast, prvo u Republici, a onda i u Gradu Novom Sadu, jedna od najvažnijih stvari je bila da se natpisi na gradskim autobusima prebace s latinice na ćirilicu. Nisu autobusi bili ni bolji, ni ljepši, ni čistiji, nisu kupili nove autobuse, gradski promet nije bio ugodniji za građane, ali su natpisi bili ćirilični. Kad je došla nova pokrajinska vlast 2016. godine, prvo što su uradili, ukinuli su odluku o osnivanju Vojvođanske akademije znanosti i donijeli nove, takozvane tradicionalne simbole, koji su čist povijesni falsifikat. U pitanju su srbijanski obrenovićevski simboli koji nemaju nikakve veze s Vojvodinom. Kod srpskog nacionalizma postoji jedna vrlo jasna intencija, a to su stalni pokušaji nacionalizacije i srbizacije Vojvodine. Ideja je izvršiti asimilaciju, ukinuti svaku specifičnost i samobitnost Vojvodine, svaki njen regionalni povijesni identitet, prevrednovati i izjednačiti s ostatkom Srbije i samim tim njenu autonomiju učiniti besmislenom i neopravdanom, pa je onda i ukinuti. To je kontinuitet srpskog nacionalizma koji postoji još od međuratnog razdoblja, kad su nacionalistički ideolozi stvaraliozbiljne planove kako „nacionalizirati sjeverne krajeve". Ti planovi o etničkim čišćenjima i pojačavanju srpskog etničkog elementa u Vojvodini su propali zbog početka Drugog svjetskog rata, ali vidimo da se danas provode drugim sredstvima.

DW: Inicijatori su istakli da bi promjena imena značila i poštovanje činjenice da su Srbi u Zrenjaninu većinski narod. Protivnici upozoravaju da bi se tim potezom destabilizirali etnički odnosi u Vojvodini. Kako se ovakve inicijative odražavaju na odnose među narodima?

To će neminovno izazvati povećanje etničke distance. Što znači da bi trebalo priznati da su Srbi većinski narod? Tko je to ikada osporavao ovdje? I Žarko Zrenjanin je bio Srbin i nije to osporavao. Ne vidim da će ime Petrovgrad biti srpskije od imena Zrenjanin, ali će brojnim građanima nesrpske nacionalnosti koji žive u Zrenjaninu njihov grad učiniti manje njihovim. Očito da se želi poraz na Kosovu, poraz u ratovima devedesetih kompenzirati Vojvodinom kao novim ratnim plijenom. To je upravo funkcija koju bi ime Petrovgrad trebalo imati – jedne nasilne i napadne srbizacije grada, što će neminovno u Zrenjaninu koji je uvijek bio multietnička sredina povećati međuetničku distancu i nepovjerenje nesrpskih naroda, jer nije riječ samo o imenu, već o jasnoj namjeri s kojom se ide u promjenu.

DW: Kritičari kažu da je namjera i da se raspravom o imenu skrene pozornost s drugih važnih tema, prije svega s pitanja zrenjaninske vode. Dijelite li to mišljenje?

Kada jedna vlast ne može ponuditi bolju budućnost, ona nudi „bolju" i „slavniju" prošlost. Tu „bolju prošlost" ona nudi falsificiranjem i zloupotrebom povijesti. Svaki režim koji nije imao što ponuditi u sadašnjosti, okretao se prošlosti, činio je „monumentalnijom" i nudio je kao svoj program umjesto vizije boljeg života. To radi i ova vlast.

DW: Iz ministarstva ipak kažu da je prema Statutu Grada referendum o promjeni imena obavezan. Koji bi onda mogao biti epilog ove priče?

Milivoj Bešlin: Kako god da se završi, građani moraju biti pitani. Ako im uskrate referendumsko pravo, onda oni svoj stav moraju iskazati u javnom prostoru. Samo veliki broj ljudi okupljen u javnom prostoru je politička činjenica. Također, ne bi trebalo previše okretati glavu ka Beogradu i gledati što će učiniti središnja vlast. Još manje bi trebalo predsjednik Vučić presuđivati, preko glava njegovih građana, kako će se zvati grad u kojeme žive. Ako pokušaju ime promijeniti silom, bez da konzultiraju građane, bilo bi to očito nasilje nad građanima Zrenjanina i građani sami moraju pružiti otpor, a jedini efikasan otpor može biti protest, građanska neposlušnost i slično. S obzirom na to da  vidimo kako se institucije zatvaraju jedna po jedna, kako se mediji zatvaraju, društvo bi trebalo podsjećati na pravo suverenog naroda na pobunu kada ne ostane niti jedan drugi način da se stvari mijenjaju i kanaliziraju redovnim institucionalnim putem.

Milivoj Bešlin (1979.)je doktor povijesnih znanosti i rođeni Zrenjaninac. Radi kao znanstveni suradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju. U svojim stručnim radovima je, između ostalog, istraživao političku i društvenu povijest socijalističke Jugoslavije, studij nacionalizma, nacionalno pitanje u Srbiji u drugoj polovini 20. stoljeća, prоblеm аntifаšizmа i istоriјskоg rеviziоnizmа i аutоnоmiјu Vојvоdinе u јugоslоvеnskоm fеdеrаlizmu.

Pratite nas i preko DW-aplikacije za Android koju možete skinuti ovdje.