1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Priča dana

I u Njemačkoj se umire od hladnoće

Val hladnoće je u Europi već odnio više od 300 života. I u ovoj zemlji se umire od hladnoće jer u Njemačkoj živi najmanje četvrt milijuna beskućnika. Zato i humanitarne organizacije ovih dana imaju mnogo posla.

Wolfgang iz Bonna

'Ne bih preživio bez pomoći'

Wolfgang ima 71 godinu i već desetak godina živi na ulici. Prvo u Münchenu, onda u Frankfurtu, Berlinu i sada je u Bonnu. "Inače provodim noći u predvorjima banaka, tunelima podzemne željeznice ili u zaštićenim ulazima u zgrade. Ali kod ovih minus deset stupnjeva koliko je ovih noći, ne može se preživjeti vani. Smrznuo bih se."

Zato je ipak potražio utočište u "City-Station", nužni smještaj kojeg je organizirao Caritas u Bonnu. To je tek svijetao, uređen podrum u kojem su postavljeni drveni stolovi, klupe, stolić sa napitcima i televizor. Ali ono što je najvažnije jest grijanje koje dobro funkcionira, mrmlja Wolfgang: "Tu sam sad stalni gost. Bez ovog mjesta ne bih preživio", konstatira i povlači svoju vunenu kapu još dublje na glavu. Jer kapu nosi i u svratištu.

Četvrt milijuna Nijemaca bez krova nad glavom

Ulaz u City Station u Bonnu

Ulaz u City Station u Bonnu

Svežanj sa svojim stvarima je već smjestio pored klupe u uglu: "To je za sada moj krevet." Na klupi nema madraca, čak niti jastuka, ali je Wolfgang zadovoljan: "Moj krzneni kaput kojeg nosim sa sobom je moja posteljina." Takvih kakav je Wolfgang u Njemačkoj ima veoma mnogo. Brojke se mogu samo procijeniti, ali se smatra kako ima više od četvrt milijuna beskućnika u ovoj zemlji. Oko dvadesetak tisuća ih, kao i Wolfgang, doista stalno žive na ulici.

U ovim danima kada se živa spušta i na minus 20 stupnjeva, njihovi životi su ugroženi. U Europi je bilo već više od 300 žrtava, najviše u Ukrajini. Ali i u Njemačkoj je od hladnoće ovog tjedna opet preminuo jedan 75-godišnji umirovljenik u Donjoj Saskoj. Meteorolozi upozoravaju kako će i u slijedećim danima vladati hladnoća za vrijeme koje niti u gradovima temperatura preko noći neće prelaziti minus deset stupnjeva.

Za humanitarne organizacije to znači izvanredno stanje. Baš kao i Caritasu u Bonnu, organiziraju se privremena utočišta, bilo u prostorijama ili u šatorima. Ali ono što je najvažnije - tamo je toplo i smije ući svatko tko ima osobnu iskaznicu. Za beskućnike ima i ugodnijih smještaja gdje se može ostati i duže od nekoliko noći, kao što je na primjer "Dom Sebastian" Udruge za pomoć ugroženima.

Zašto ima još praznih kreveta?

Marcel iz Bonna

'Bojao sam se života na ulici'

Tamo je smještaj našao Marcel. Njemu je tek 18 i jedan je od najmlađih od oko pedesetak beskućnika u Bonnu koji doista žive na ulici. "Kako bi se došao u ovaj dom, treba se dobiti uputnica", objašnjava Marcel. Takva uputnica za smještaj u domu za beskućnike se na primjer može dobiti u uredu za socijalnu pomoć grada Bonna. Nju nije teško dobiti, kaže Marcel i svjedoči kako je dobio uputnicu bez ikakvih problema.

"Izgubio sam stan prije nekoliko dana i prilično sam se bojao života na ulici. Sada, kod ovih hladnoća, ionako imam samo izbor živjeti u domu za beskućnike ili se smrznuti na ulici." Marcel nas vodi u njegovo prihvatilište: to je obična, jednostavna novogradnja, a na porti se smješka mlada studentica. Njena iskaznica nam otkriva da se zove Sarah Gröl i prijateljski pozdravlja Marcela i predaje mu ključ njegove sobe. 87 kreveta je zauzeto, desetak je još slobodno. "Malo me čudi da kod ovih hladnoća beskućnici ne stoje u redu kako bi dobili smještaj. Ali mislim, ako se nastavi ovaj mraz, da će onda doći."

Alkohol najstrože zabranjen

Sarah Gröl

'Ima još slobodnih kreveta'

Marcel klima glavom, makar je on već shvatio, zašto beskućnici izbjegavaju domove: "Tu vladaju oštra pravila: nema alkohola i nema droge. Tko prekrši ta pravila, dobiva zabranu ulaska - i to smjesta. Osim toga, ovdje se krade. Ovdje žive mnogi koji imaju problema s drogom i alkoholom. I ja stalno moram računati s tim da će mi netko ukrasti novac kojeg imam. To je tu zapravo još gore nego na ulici."

Ali postoji još jedan razlog, priznaje Marcel: "Ponos. Jer i mi beskućnici imamo naš ponos. I meni je bilo potrebno da savladam moj ponos i da molim za smještaj u domu za beskućnike." Djelatnici humanitarnih organizacija su također svjesni kako se beskućnici nerado obraćaju za pomoć. Po ovim hladnoćama se uvode izvanredna dežurstva i uvode posebne telefonske linije preko kojih građani mogu nazvati i javiti, ako vide nekog beskućnika kako pokušava prenoćiti na otvorenom. U velegradovima poput Kölna djelatnici humanitarnih organizacija idu i u noćne ophodnje kako bi našli beskućnike i kako bi ih uvjerili da, barem privremeno, ipak pođu u neko prihvatilište. U Berlinu i Frankfurtu postoje čak i "autobusi za hladnoću" kojim se beskućnici voze u domove.

Građani rado pomažu

Beskućnik u Münchenu

Usprkos snijegu i ledu, mnogi beskućnici su previše ponosni da bi išli u svratište

Sascha Diekmann je dragovoljna djelatnica Crvenog križa u Essenu. Svake večeri s prijateljima obilazi grad i traži beskućnike. I ona svjedoči kako "rado prihvaćaju topao čaj i juhu, baš kao i toplu odjeću i pokrivače. Ali kada im ponudimo prijevoz u neko prihvatilište, mnogi odbijaju. Radije čitavu noć hodaju kroz grad kako se ne bi smrznuli. Poštujem njihovu odluku. Ali naravno sam šokirana kad vidim kako netko, kod minus deset, leži pred nekim ulaznim vratima."

Djelatnica Crvenog križa je i ushićena izuzetnom spremnošću građana da pomognu u ovim danima: "Jedan poziv u program radija i odmah nam stiže gomila odjeće i pokrivača. To je dobar osjećaj." I Wolfgang može potvrditi kako u ovim hladnim danima ipak ima toplih srca njegovih sugrađana: "Većina ljudi nas poštuje i pomažu nam. Nedavno mi je jedan čovjek poklonio kavu i sendvič - samo tako." I njegov mladi kolega Marcel se slaže. Upravo je iz donirane odjeće izvukao debelu zimsku jaknu i priznaje: "Bez ove pomoći ne bismo preživjeli zimu."

Autorica: Miriam Klaussner/Anđelko Šubić

Odg. ur.: Nenad Kreizer