1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

I u Africi se kralo

Grčka ili Egipat već odavno vrše pritisak kako bi iz europskih muzeja vratili umjetničko blago tamošnjih civilizacija. Ali i u Africi se masovno kralo i mnoštvo od toga je završilo i u Berlinu.

Berlin već gradi još jedan muzej gdje bi od 2019. trebao doći Humboldtov forum. Najvredniji sastojak tog foruma nazvanog po glasovitom njemačkom istraživaču jest zbirka Etnološkog muzeja Berlina. Danas ta zbirka leži na rubu grada i Hermann Parzinger, predsjednik Zaklade kulturnog blaga Prusije, smatra kako će dolaskom na Otok muzeja u središtu Berlina i ta umjetnost "biti predstavljena ravnopravno s takozvanim visokim kulturama".

Ali čuju se i kritike, na primjer inicijative "No Humboldt 21". Ona se protivi tim planovima, zato jer te umjetnine svakako imaju nešto zajedničko s "visokim kulturama" Grčke ili Egipta: naime, i one su ukradene u kolonijalnom dobu.

"Ovdje zapravo imamo jednu od najvećih zbirki ukradenih umjetnina uopće", tvrdi politolog Joshua Kwesi Aikins. Velik dio umjetnina potječe iz bivše njemačke kolonije Kameruna. Tamo su bile upućivane "zaštitne jedinice" koje zapravo nisu bile ništa drugo, tvrdi Aikins, nego "kolonijalni pohodi kojima su se osvajale tamošnje zajednice i djelomice uništavale" - i gdje je bilo ukradeno sve što se činilo vrijednim.

Novi muzej u Berlinu

Na berlinskom Otoku muzeja niče još jedan gdje će biti smještena Humboltova zaklada i Etnološki muzej

"Trgovina" pred topovima

Doduše, mnogo eksponata je promijenilo vlasnika bez nasilja, kao poklon, kupnjom ili zamjenom - ali to je puka teorija. "U odnosima gdje je bez ikakve sumnje jasno kako kolonijalna sila ima svu moć, onda ne može biti niti riječi o nekakvoj trampi", slaže se i povjesničar Christian Kopp. "Masovno je to bio slučaj prikrivene krađe, iznude ili plijena."

Na primjer, u Berlinu je jedan od najprominentnijih izložaka iz Kameruna prijestolje Njoye, urešeno biserima. Njega je kralj Bamuma službeno poklonio njemačkom caru Wilhelmu II. godine 1908. Ali to poklanjanje prijestolja je bio rezultat posve očitog političkog pritiska na Njoyu koji je ovim poklonom pokušao umilostiviti kolonijalnog gospodara. O tom dijelu prošlosti se malo govorilo, ali sad je predstavljena javnosti uz sve dokumente kao preteča muzeja koji se gradi.

Treba reći kako zapravo ne postoji službenih zahtjeva da Njemačka vrati to prijestolje kojeg je dobila na "poklon". Još prije nekoliko godina je to ponovio i današnji sultan Bamuma, ali intelektualci Kameruna imaju drugačije mišljenje o tom problemu. Za spisatelja Patricea Nganga je to bila i ostala - obična krađa: "Taj poklon je posljedica okolnosti koje su nastale prijevarom", tvrdi pisac.

Kralj Bamouma 1906.

Kralj Bamouma Njoya je za ovu fotografiju navukao i uniformu, veoma nalik časničkoj njemačke vojske koja je kolonizirala njegovu zemlju. Obratite pažnju na prijestolje na kojem sjedi...

I baština pripada načelu samoopredjeljenja

Štoviše, Jean-Emmanuel Pondi, profesor studije međunarodnih odnosa podsjeća i na dokument kojeg su prihvatile praktično sve zemlje svijeta, na povelju Ujedinjenih naroda i gdje se jamči pravo na samoopredjeljenje naroda. "To uključuje i naslijeđe tih naroda. Zato se ne može reći kako takvi predmeti pripadaju Njemačkoj, Francuskoj ili Velikoj Britaniji. Pravno gledano, to mišljenje se ne može zastupati."

Dodatni je problem što većina predmeta takvih etnoloških zbirki potječe zapravo iz privatnih zbirki osoba koje su u kolonijalnom razdoblju putovale u Afriku. Tko su oni bili i kako su došli do tih objekata, to je druga stvar, ali često su posve legalno poklonili ili oporučno ostavili te svoje umjetnine europskim muzejima. Utoliko i pravnici Zaklade kulturnog posjeda Prusije tvrde kako je tu sve legalno.

S njima se načelno slaže i Martin Schärer, predsjednik etičke komisije Međunarodnog vijeća muzeja. "Striktno po slovu zakona, ti predmeti su legalno došli iz kolonija u Europu. Ali to nije put kojim možemo nekamo stići." Zato se muzejima u svakom slučaju preporuča suradnja s kolegama iz zemalja porijekla i možda čak i organiziranje zajedničkih izložbi.

Zakoni ne pomažu mnogo

Prijestolje kralja Bamuma

...i koje je danas u Berlinu kao 'poklon' caru Wilhelmu II.

Čest argument kolonijalnih velesila je kako su "spasile" umjetnine koje bi "divljaci" uništili. U nekim slučajevima je to čak i donekle točno - makar su "divljaci" u pravilu bili kolonijalni vojnici. Na primjer, u Berlinu je oko 300 brončanih predmeta iz grada Benina u Nigeriji. Njih su uzeli britanski vojnici i prodali na tržištu umjetnina - i tako su na koncu stigli u Berlin.

Ali čak i u takvom slučaju Peter Junge, direktor odjela Afrike berlinskog Etnološkog muzeja, se nelagodno osjeća: "Naravno da i nakon više od 100 godina još uvijek imamo težak osjećaj u želucu zbog toga. Ali smo se s predstavnicima Nigerije složili kako trebamo prestati postavljati pitanje zakonitosti, jer ono ne vodi nikamo. Sada nam je zajednički cilj barem te predmete izložiti u samoj Nigeriji."

No takvi predmeti, gdje je potpuno jasno kako i kojim putem su došli u muzej su zapravo veoma rijetki. "O predmetima postoji možda nekakav račun, bilješka, zapis u dnevniku", objašnjava Hermann Parzinger, "ali naravno nikakav račun blagajne sa žigom." Sve u svemu, i kustosi tek rijetko znaju, odakle im blago koje im je povjereno u muzeju.

Suradnja s izvorištem se - isplati

Umjetnina iz Afrike

I kustosi često zapravo tek otprilike znaju porijeklo izložaka

Ipak, ponekad dolazi do vraćanja pojedinih umjetnina, osobito kad imaju i drugo značenje za zemlju odakle dolazi. Tako je 2003. iz Berlina vraćena Zimbabveu figura ptice koja u toj kulturi ima i obredno značenje. No za kritičare novog etnološkog muzeja u Berlinu to nipošto nije dovoljno. Joshua Kwesi Aikins traži i od njemačke Zaklade da odriješi kesu za istraživanje porijekla svojih predmeta.

Načelno, predsjednik Zaklade se slaže i zapravo se nada kako će baš taj budući centar biti mjesto i za takvu razmjenu informacija o umjetninama. Jer, to ne mora biti niti nešto loše - kako se pokazalo u Australiji. Ana Filipa Vrdoljak je povjesničarka umjetnosti u Sydneyu i slično je bilo s umjetničkim predmetima Aboridžina.

"Kad se otkrije iz kojih je to kultura i zajednica došlo, to koristi i muzeju pa čak i ako se onda mogu pojaviti zahtjevi za povrat. Po mojem iskustvu, nema osnova za strah od otvaranja te Pandorine kutije. Često se dogodi potpuna suprotnost: čak i ako neke zajednice traže svoje predmete, onda ponude neke druge koji njima možda nisu toliko važni."

Ali u Berlinu još nisu došli do tog iskustva.

Preporuka uredništva