1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

I pomoć se mora - isplatiti

Humanitarne organizacije često tek dotaknu neki problem, ali rijetko doista riješe problem siromaštva. Bivši stručnjak Svjetske banke Oykhusen je uvjeren: i pomoć se mora zasnivati na "zdravim" gospodarskim temeljima.

default

Symbolbild Entwicklungshilfe

Javier Oykhusen je donedavno radio kao investicijski bankar, ali se prije dvije godine vratio u svoj rodni Meksiko. Razlog je bio plemenit: želio je pomoći oboljelima od sive mrene, jednog od najčešćih uzroka sljepoće i golemog problema u njegovoj domovini.

Bivši bankar i jedan partner su u borbu protiv bolesti krenuli drugim putem: osnovali su organizaciju Sala Uno koja je uspješnom organizacijom, drastično smanjila troškove takve operacije očiju. U dvije godine otkako postoji Sala Uno je već 4.000 pacijenata opet ugledalo svjetlo dana. To je pomoć koja nije usmjerena samo oboljelima: mnogi pacijenti, objašnjava Oykhusen, bili su teret za svoje obitelji i jedva da su mogli pridonijeti razvoju čitave zemlje.

Ovo je dobar primjer takozvanih socijalnih poduzeća, gdje se na racionalan način brišu granice društva, politike i gospodarstva kako bi se ciljano riješili problemi. O takvom poduzetništvu se raspravljalo i u Wilson Center, uglednom istraživačkom institutu u Washingtonu koji je pozvao vodeće stručnjake i uspješne socijalne poduzetnike.

Humanitarne organizacije su ograničene

Paul Collier

Paul Collier: Prava pomoć je ona koja će ostati trajna vrijednost.

Paul Collier je profesor ekonomije i politologije na sveučilištu Oxford. Usprkos svim "milenijskim ciljevima" Ujedinjenih naroda, danas još uvijek gotovo četvrtina stanovnika živi u krajnjoj bijedi. Kako im pomoći? Collier je uvjeren kako su upravo takvi socijalni projekti s gospodarskim temeljima, pravi način.

Naravno, i razne humanitarne organizacije se bore protiv bijede u svijetu, ali ovaj profesor smatra kako se ne može biti zadovoljan rezultatima takve pomoći. Iz čitavog niza razloga: kao prvo, zemlje u kojima se djeluje time uopće nisu prisiljene naučiti kako da se same suoče s tim izazovima. Dodatni je problem što su takvi projekti vremenski ograničeni i uz ograničen budžet. "Kad takva organizacija napusti zemlju lako se može dogoditi da ubrzo zavlada stanje kakvo je vladalo i prije nego što je ta organizacija došla."

Povrh toga, još dok je radio za Svjetsku banku Collier je dobro naučio lekciju kako treba biti oprezan s davanjem novca: "Jednostavno sipati novac u neki sustav može značiti pomoći vodstvu neke zemlje koja je ionako osuđena na propast." Na taj način i međunarodne organizacije tek pomažu opstanku neke političke elite koju uopće ne zanima promjena u njihovoj zemlji.

Tko opstaje, taj može i pomoći

Socijalna poduzeća poput meksičkog Sala Uno zato nude brojne prednosti prema nevladinim organizacijama: one daju siromašnima mogućnost da se i dugoročno brinu za svoje blagostanje, a financijski se moraju brinuti sami o sebi.

Djelatnici Crvenog križa

Naravno, humanitarne organizacije pomažu spasiti živote. Ali dugoročno je potrebno razviti druge modele pomoći gdje će si stanovnici - sami pomagati.

Zato takvi projekti moraju imati i sve elemente "običnog" poduzeća gdje se, u najgorem slučaju, posluje bez dobiti. Misija da se pomaže drugima može se ispuniti samo ako je osiguran gospodarski opstanak poduzeća i njegovih suradnika. Socijalni motivi pomoći drugima ne moraju biti u suprotnosti s prometom, radnim mjestima i stopi rasta.

Paul Collier upravo rast smatra osobito značajnim: "Mnoge humanitarne udruge u kriznim žarištima pomažu samo u ograničenom obujmu." Ono što je doista potrebno jesu masovne organizacije koje pomažu mnogim ljudima i koje će onda i drugi pokušati kopirati - iz vlastitog interesa.

Na primjer, onako kako čini Haron Wahira u svojoj Keniji. Ta zemlja na istoku Afrike ima slabo gospodarstvo i jedino se uzgoj kave može dokazati na svjetskom tržištu. Ali dok su te plantaže u rukama malobrojnih, većina stanovnika živi od poljoprivrede na svojim, često sićušnim imanjima.

Dva plus dva je - deset!

Wahira je bio stručnjak za računala, ali sad se svim srcem bacio u poljoprivredu. Naime, takvim seljacima je suđeno da ostanu živjeti u bijedi, jer utrškom sa svojih polja si ne mogu niti priuštiti poljoprivredne metode bolje od onih iz 19. stoljeća. On je osnovao tvrtku Akili koja takvim seljacima nudi da se, sa svojom zemljom i svojom radnom snagom, udruže u zadrugu.

Tako su nastale zadruge koje okupljaju i po 500 seljaka, a da bi još više racionalizirali proizvodnju, koncentriraju se samo na kulture koje su doista i najpogodnije za njihovo područje. Time stvaraju dobit koja je mnogo veća, nego da svatko sam radi samo na svojem polju: "Pokazalo se da je veličina pogona ono što čini razliku između stvaranja gubitka i ostvarivanja dobiti", konstatira Wahira.

Za profesora Colliera je to odličan primjer: nema sumnje, bit će onih koji će htjeti kopirati djelovanje tvrtke Akili, a poduzeće koje ostvaruje dobit i ljudi koji zarađuju, mogu plaćati i porez državi i dugoročno pomoći razvoju gospodarstva svoje zemlje. "Na taj način mogu svi učesnici, suradnici, primaoci pomoći i oni koji daju novac, biti politički motivirani da promijene neke stvari u svojoj zemlji", smatra Collier.

Preporuka uredništva