1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

I izbjeglice imaju pravo na stan

Model smještaja i društvene skrbi o izbjeglicama za koji se odlučio grad Münster mogao bi u Njemačkoj, ali i u drugim doseljeničkim državama u Europi, postati standard za prihvat i integraciju migranata i azilanata.

Münster je za azilante raj na zemlji – barem kada se radi o smještaju.

Münster je za azilante raj na zemlji – barem kada se radi o smještaju.

U tradicionalno doseljeničkoj zemlji Njemačkoj ne postoje standardi za smještaj izbjeglica. Rezultat u mnogim gradovima i općinama su najčešće derutna kontejnerska naselja ili barake, podig­nute i ograđene bodljikavom žicom negdje iza odlagališta otpada ili tome slično. Posve novim putem zakoračio je grad Münster na temelju odluke iz 2000. godine. Njome je planiran smještaj izbjeglica u zgradama koje ne nalikuju na masovna prihvatilišta, u posve normalnom stambenom i životnom okruženju. Na taj način želi se poboljšati integraciju azilanata u društvenu sredinu. Prva dva takva objekta već su useljena, a treći se gradi.

Život u normalnom okruženju

U domu Sulje Beriše odavno nije bilo tako živo kao danas. Otkako su kosovski izbjeglica i tri generacije njegove mnogobrojne obitelji Roma još krajem 90-ih godina došli u Njemačku, prvi put se osjećaju kao kod kuće. Nakon što su do lani stanovali u barakama za masovni prihvat azilanata u naselju ograđenom bodljikavom žicom, vlasti u Münsteru na korištenje su im dodijelile novosagrađenu dvokatnicu u Albachtenu, mjestašcu na prilazu sveučilišnome gradu u Vestfaliji. Suljo Beriša sa zahvalnošću konstatira: „Pa, čujte, ovdje u Albachtenu je bolje. Ja se zahvaljujem i za brigu o našoj djeci. Tu imamo i veće sobe. Ovdje je bolje: da, otkad smo došli u Albachten, je bolje.“

Integracija kroz suživot

Niz od četiri zasebne obiteljske kuće, u kojima ukupno boravi 50 azilanata, ni po čemu se ne razlikuje od sličnih zgrada u naselju. Dva smještajna objekta ovakve vrste već su useljena, a treći se još gradi. Model zbrinjavanja i skrbi o migrantima u Münsteru jedinstven je u cijeloj Njemačkoj. Visoko povjerenstvo Ujedinjenih naroda za izbjeglice UNHCR pozdravilo je projekt koji uklanja zapreke na putu integracije te potiče razumijevanje okoline i priključak na društvenu sredinu. Potvrđuje to i gradski referent za pitanja doseljenika, izbjeglica i azilanata Jochen Köhnke: „Za razliku od velikih prihvatilišta kakve smo i mi prije imali, kod manjih smo zgrada ustanovili da je spremnost građana za dragovoljni angažman i potporu našim socijalnim radnicima bitno veća. Tako su nastala brojna kumstva. Pozitivne rezultate postižemo osobito glede obrazovanja: djeca ne samo da redovito pohađaju nastavu, nego su u međuvremenu s uspjehom dostigla i odgovarajuće razrede. To nas, naravno, vrlo raduje.“

Dragovoljci skrbe o azilantima

Skupina dragovoljaca iz Albachtena svakodnevno pomaže djeci azilanata školskog uzrasta u izradi domaćih zadaća. Za mlade priređuju sportske i druge zabavne aktivnosti, a za najmlađe su organizirali jaslice. Supruge i majke istodobno s velikim zanimanjem i elanom pohađaju tečaj njemačkoga jezika: „Primijetili smo da su žene rodile djecu, a samo pet dana kasnije ponovno su došle na naš susret. To nam je podarilo osjećaj da nastavimo s našim radom“, pripovijeda Gisela Wedig, jedna od aktivistica. Dodaje i kako često odlaze na roditeljske sastanke, ako bi došlo do poteškoća u sporazumijevanju. Iz takvog odnosa nastaju prisne veze s obiteljima, pa čak i prijateljstva, u kojima pridošlice i domaći živalj međusobno bolje razvijaju osjećaj razumijevanja za strane kulture odnosno novu sredinu.

Prevladane početne predrasude

No, to nije oduvijek bilo tako. Život u posve normalnom okruženju za obje strane je isprva bio pun napetosti i predrasuda, kaže Wilfried Teuteberg, glasnogovornik dragovoljaca iz Albachtena: „Kada koji Nijemac ovdje sjedne na klupu i popije bocu piva, onda to nije problem. No, kada izbjeglica sjedne na klupu i popije bocu piva, odmah netko kaže: vidi kako se opijaju našim novcem!“

Socijalni pedagog Stephan Schluer, koji redovito obilazi stanovnike prihvatilišta, još se sjeća kako su susjedi bili na oprezu, a izbjeglice pod budnom prismotrom žitelja naselja: „Takve težnje su popustile. Što se tiče integracije izbjeglica u Albachtenu, mislim da je situacija postala normalna.“

To u prvome redu valja zahvaliti zalaganju dragovoljaca čiji angažman u međuvremenu nailazi na vrlo dobar odjek: kako među izbjeglicama, tako i među samim mještanima, ističe Willi Teuteberg: „Mi ovdje u naselju nemamo nikakvih problema, a to velikim dijelom pripisujemo našem radu.“

Kritike unatoč uspjehu projekta

Pa ipak: model smještaja i društvene brige o izbjeglicama u Mün­steru izvrgnut je pojedinačnim kritikama, jer se u njihovu inte­graciju ulažu golemi materijalni i ljudski napori bez sigurnosti da će im azil doista biti i odobren. Na takve primjedbe nadležni gradski referent Jochen Köhnke odgovara kako „poznavanje njemačkog jezika i kulture“ izbjeglicama ne može nauditi – čak i ako se jednoga dana budu morali vratiti tamo odakle su stigli. A to kao da potvrđuju integracijski učinak i iskustva članova obitelji Beriše. Tako unuk Bekim i djed Suljo na pitanje kako su se uklopili u novu sredinu odnosno među susjede odgovaraju: „U školi sam stekao prijatelje. Zajedno se igramo. Možda me jedan prijatelj danas posjeti kod kuće. A polazio sam i tečaj jezika.“ „Ne idemo jedno drugom, dok ne kažemo dobar dan, ili dobro veče, ili dobro jutro. A oni nam uvek dolaze, vidiš.“