1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

TEME

Hrvatsko-američki odnosi "nikad bolji"

Posjet Georga Busha Hrvatskoj službeni Zagreb tumači kao krunu odnosa između jedne velesile i jedne male europske države. Veliki ugled on, međutim, ne uživa ni među političarima, ni među građanima.

George W. Bush i njegova ministrica vanjskih poslova, Condoleezza Rice sjede za stolom u Bukureštu

Dobro raspoloženi u Bukureštu - američki predsjednik George W. Bush i njegova ministrica vanjskih poslova, Condoleezza Rice

Predsjednik George W. Bush stiže u posjet Zagrebu kao treći američki predsjednik te drugi predsjednik koji dolazi u samostalnu Hrvatsku. Richard Nixon posjetio je Jugoslaviju 1970. godine, a njegov tadašnji posjet Hrvatskoj iščitavan je kao posredna potpora tadašnjim nacionalnim težnjama i političkog i građanskog Zagreba. Bill Clinton boravio je u Hrvatskoj vrlo kratko u siječnju 1996. godine, provevši tek nekoliko sati u zagrebačkoj zračnoj luci, nakon povratka iz Bosne i Hercegovine. A George Bush stiže na kraju drugog mandata u Bijeloj kući i s pozivnicom Hrvatskoj za članstvo u NATO-u.

Potpora građana članstvu Hrvatske u NATO-u od čak preko 60 posto kao i preko 68 postotna potpora sutrašnjem dolasku američkog predsjednika može se tumačiti dvojako. S jedne strane, ona je odraz pogoršanog stanja u regiji, nakon proglašenja samostalnosti Kosova a koje je pokazalo i svu ranjivost Bosne i Hercegovine zbog demonstracija u Banja Luci, na kojima se tražio referendum za osamostaljenje Republike Srpske. S druge strane, pozivnica za članstvo Hrvatske u Sjevernoatlantskom savezu doživljava se ne samo kao poticaj i za brže članstvo u Europskoj uniji, nego i kao završni korak za konačno definiranje Hrvatske kao samostalne i neovisne države, definitivno odvojene od drugih dijelova bivše Jugoslavije.

Izetbegović, Tuđman i Milošević u Daytonu, 1. studenog 1995.

Uz američko posredovanje - Izetbegović, Tuđman i Milošević u Daytonu, 1. studenog 1995.

Amerika u ratu na Balkanu

Američka uloga u oba je slučaja neodvojiva od tih procesa. Jer, nije tajna kako je već krajem 1990. CIA imala prognozu da će tadašnja Jugoslavija raspasti u roku od šest mjeseci u krvavim, nacionalnim sukobima. Međutim, Washington i otac sadašnjeg predsjednika skoncentrirali su se na, za američke interese, značajnije političke procese: ujedinjavanje Njemačke i jačanje kohezije unutar tadašnje Europske zajednice, s jedne strane, te transformaciju Sovjetskog Saveza, s druge strane. Rasplet na Balkanu prepustili su Uniji.

A kakvo je raspoloženje prema raspletu jugoslavenske krize u europskom vrhu vladalo rječito govori nizanje raznoraznih moratorija i prekida ratnih incidenata, koji su samo dalje vodili u razbuktavanje sukoba. Bilo je i ideja, kao ona portugalskog ministra Josea Cutileira da se oko zaraćenih zona postavi sanitarni kordon pa, nakon što završi ratni pir, odluči se što i kako dalje s Balkanom.

Nakon nesnalaženja EU-a u krvavoj jugoslavenskoj krizi, Sjedinjene su države odlučile stvar uzeti u svoje ruke. Washingtonski sporazum, kojim je dogovorena vojna suradnja Hrvatske i Bosne i Hercegovine u borbi protiv Miloševiću odane JNA, bio je rezultat prvoga konkretnog američkog angažmana, a slijedili su drugi, bez kojih ne bi bilo ni današnje arhitekture ovog prostora. Podrškom Hrvatskoj za oslobađanje svojih teritorija i intervencijom protiv Miloševića da se zaustavi njegov krvavi pohod na Kosovu, Amerikanci su praktički zaustavili ratove na teritoriju bivše Jugoslavije, a Daytonskim sporazumom prethodno su dali osnovu za rješavanje stanja u Bosni i Hercegovini.

Richard Holbrooke

Bio je zadužen za specijane poslove na Balkanu - Richard Holbrooke

Politika "mrkve i batine"

SAD su Hrvatsku priznale 7.travnja 1992., a u tih proteklih 16 godina bilo je uspona i padova u međusobnim odnosima. Najčešće kritike odnosile su se na hrvatsku ne-suradnju s Haaškim sudom, no nakon uspostave pune suradnje Hrvatske s Tribunalom, odnosi su dobili novi zamah. Novi vjetar u leđa došao je nakon hrvatskog angažmana u Afganistanu, a Amerikanci su okrenuli glavu na hrvatsko protivljenje angažmanu u Iraku. U svibnju 2003. potpisana je Američko-jadranska povelja, čime je Hrvatskoj, uz Albaniju i Makedoniju, otvoren put prema NATO-u. Predsjednik George W. Bush, prilikom prvog posjeta hrvatskog premijera Ive Sanadera Bijeloj kući, u listopadu 2006. dao je inicijativu da Hrvatska dobije pozivnicu 2008. u Bukureštu.

Politika „mrkve i batine“ prema Hrvatskoj zauvijek je završena, smatraju politički analitičari i tvrde kako će Washington na službeni Zagreb gledati kao na pravog partnera u ovom dijelu Europe. Uostalom, višekratno je iz Bijele kuće poručivano kako SAD želi hrvatski model dati za primjer ostalim zemljama u regiji, čime pokazuje da se uspjeh nagrađuje. No, ne treba zanemariti ni tvrdnje agencije Reuters kako koordinirani događaji - pozivnica Hrvatskoj za članstvo u NATO-u i posjet Georgea Busha- ne znači kako je Zapadu tako jako stalo do Hrvatske, već Zapad oko Srbije stvara sigurnosni kordon, koji regiju treba zaštititi od potencijalne opasnosti. Opasnosti od čega? Pa, prije svega od upliva Rusije na Balkan, s kojom se Srbija u posljednje vrijeme intenzivno i politički i gospodarski povezala.

Je li se, dakle, partnerskim odnosom Hrvatske i Sjedinjenih država, uobličenima kroz pozivnicu za NATO i dolaskom Georga Busha u Zagreb, ex-jugoslavenska priča vratila na početak – na sanitarni koridor, sada samo oko Srbije, i seljenjem Berlinskog zida, sinonima Hladnog rata, na jugoistok Europe? Sociolog politike Ozren Žunec smatra kako su i Hrvatska i Srbija države koje funkcioniraju na daljinski politički upravljač, odnosno spremne su se povinovati zahtjevima međunarodne zajednice, osobito ako su one malo žustrije. I to neovisno o članstvu u NATO-u. Mir i stabilnost jugoistoka Europe ne jamči, dakle, konstruktivnost balkanskih nacija ili njihova vezanost za ovu ili onu velesilu, nego njihova posvemašnja nemoć.

Kroatien USA George Bush bei Ivo Sanader in Zagreb

George Bush i Ivo Sanader u Zagrebu

Bush - predsjednik bez ugleda

Bilo kako bilo, Hrvatska se, uz američku pomoć, udalje od nestabilne regije, a neskrivena žal ovdašnjih građana jedino ide za tim što joj je to omogućena za mandata tako nepopularnog predsjednika kao što je George Bush. Ono zbog čega ga se kritizira diljem svijeta – rata u Iraku, kršenju ljudskih prava, onečišćenja okoliša – primjedbe su i ovdašnje javnosti. Nevladine udruge koje su pozvale Zagrepčane da u središtu Grada stvore anti-bush zonu traže od predsjednika Stipe Mesića i premijera Ive Sanadera da mu iznesu te kritike njegove politike, o kojoj čak 60 posto građana ima loše mišljenje. No, teško da će oni to i učiniti, iako ga i 46 posto anketiranih smatraju ne samo lošim političarem nego i lošom osobom.

Hrvatski građani ne vole hvalisavost, grubost, vulgarnost i pretjeran samopromotorski duh, kakav im predstavlja George Bush, ali vole i cijene Ameriku koju krasi dostojanstvo, poštivanje Boga, trezveno prosuđivanje, osjećaj za sudbinsko i vizija budućnosti. Takvu Ameriku, rekli su mnogi, odavno prihvaćaju sa zadovoljstvom i dočekuju s dobrodošlicom.

Preporuka uredništva

Audios and videos on the topic