1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Hrvatski radnici – gandijevci

U pozadini sve češćeg pripisivanja potencijalnog nasilništva nezadovoljnom radništvu, vjerojatno stoji pokušaj suprotstavljene strane da se potonji unaprijed diskreditiraju.

Povodom nešto učestalijih izraza radničkog te socijalnog nezadovoljstva u Hrvatskoj, prošlog se tjedna u javnom prostoru više puta moglo čuti i vidjeti spomen potencijalnih fizičkih nemira, i to u najskorijoj budućnosti. Riječ je o predviđanju nasilnog, uličnog obračuna, dakle, između radnika i policije kao državnog represivnog aparata. Tu mogućnost gotovo da uopće nisu spominjali sami radnici niti njihovi sindikalni predstavnici, nego su je potezali neki domaći političari, kao i (su)vlasnici određenih poduzeća, ili pojedini mediji, odnosno njihovi komentatori. U svim tim slučajevima, međutim, poriv za nasilnošću se pripisivao upravo radništvu, a nijednom suprotstavljenoj strani.

Jedan šamar ne čini društvenu opasnost

Policija i radnici za sada nisu bili neprijatelji

Policija i radnici za sada nisu bili "neprijatelji"

Dosad nije bilo posezanja za silom, s izuzetkom jednog šamara – navodnog – kojeg je pretrpio stanoviti menadžer Jadrankamena iz Pućišća na Braču, kad je netko od tamošnjih radnika izgubio strpljenje u očekivanju zakašnjelih plaća. Sve ostalo se zadržalo na izjavama o mogućim blokadama pogona i prometnica kao ultimativnom otporu. Bez obzira na to, tri su konkretna slučaja eksponirana s aspekta mogućih fizičkih obračuna: najava privatizacije kutinske Petrokemije, prodaja škvera Brodosplit samoborskom DIV-u i stečaj rečenoga bračkog poduzeća. Vezano uz njih, u više medija primjetan je nagli porast upotrebe izraza kao što su "revolucija", "dizanje u zrak", "oružje" ili čak "terorizam", što u najmanju ruku ne doprinosi pregovorima. "Osobno me najviše čudi to što nasilja u radničkim prosvjedima nema već podosta", rekao nam je Dražen Lalić, sociolog društva i politički komunikolog s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu. "A nerazmjer između činjenice da upotrebe sile s njihove strane zapravo uopće nema, i toga koliko nas iz određenih krugova upozoravaju na tu društvenu opasnost, jako bode oči", kaže Lalić.

Neoliberalna manipulacija javnosti

Radnik, Hrvatska

Tko želi radnike "okrenuti" protiv policije?

Imajući u vidu nesreću koja ih je objektivno snašla, Lalić u kratkom razgovoru za Deutsche Welle radnicima pripisuje ni manje ni više negoli gandijevski model ponašanja i otpora. S druge strane, javni govor o njima koji to zanemaruje, on vidi kao moguću taktiku da se radništvo diskreditira i prije negoli mu fizički obračun padne na pamet. I, ako ništa drugo, radnici na sve to zasad reagiraju defanzivno, poričući takve implicirane optužbe na svoj račun. "Nipošto ne zazivam nasilje, priželjkujem miran rasplet krize, ali takva eventualna taktika može i sama biti kontraproduktivna, ako nekoga isprovocira. Pitanje je tko nalazi korist u širenju toga diskursa, i mislim da je u prvom redu, odnosno najčešće riječ o vezi između neoliberala i novinara koji rade za njih. Mali Ruperti Murdochi su preplavili hrvatsku medijsku scenu, a radnike i širu javnost pritom nastoje izmanipulirati", kaže Lalić.

Atraktivni prizori očaja

Slično mišljenje uvelike zastupa i Hajrudin Hromadžić, sociolog medija sa zagrebačkoga Filozofskog fakulteta, koji za DW dodaje kako je kampanja prikazivanja radnika kao potencijalnih nasilnika ustvari "dio općih tendencija u društvima izloženim teroru neoliberalizma". One, po njemu, svakoj artikulaciji nezadovoljstva iz radničke, socijalno i klasno obespravljene perspektive, pripisuju tobožnji lijevi radikalizam kao način zadržavanja navodnih privilegija. "Nerazdvojiv je to dio korporativnih politika vodećih medijskih kuća i njihovih poslovnih dogovora s tržišnim partnerima i političkim elitama", smatra Hromadžić, "pa senzacionalističko-tabloidni mediji u službi ideološkog reakcionizma, dakle, poželjnu profesionalnu obradu okolnosti zbog kojih se radništvo našlo u groznoj situaciji, nadomještaju atraktivnijim - za takve medije, ali i oglašivače - prizorima radničkog očaja kojeg nam serviraju u stilu žanra melodrame, reality showa ili, u najboljem slučaju, doku-drame."

Govoreći o pritisku viših ekonomskih i političkih slojeva na sredstva javnog informiranja, Hajrudin Hromadžić podsjeća da iz socijalne povijesti medija znamo i za primjere nesretnih sudbina progresivnog radničkog tiska u Velikoj Britaniji i SAD-u iz prvih desetljeća 19. stoljeća. Isti je, naime, unatoč za to vrijeme visokim nakladama, propadao zahvaljujući planskom bojkotu oglašivača, sektora u rukama već tada etabliranog vodećeg staleža mlade buržoazije.

Na vidiku nije niti generalni štrajk

Prosvjedi poput ovog u Zagrebu 2008. su rijetkost

Prosvjedi poput ovog u Zagrebu 2008. su rijetkost

Onkraj svih špekulacija, zasad se svakako čini da je Hrvatska daleko od uličnih nemira iole usporedivih s jednom Grčkom, koja se u tom kontekstu također često spominje. Uostalom, logično je prije nečega takvog očekivati koliko-toliko stupnjevanu eskalaciju odmjeravanja snaga u svim njenim oblicima, dok u Hrvatskoj na vidiku nije niti, primjerice, generalni štrajk.

"Industrijskih fizičkih sukoba u Hrvatskoj nije bilo već čitavu vječnost, i teško da će se sad odjednom pojaviti. Svi vlastodršci ovdje, pa tako i aktualni, najviše se pritom boje škverana, i Splita kao središta dinarske kulture i regionalnog mentaliteta koji baštini određeni kôd nasilnosti. Ali, ne pamtim kad se u Hrvatskoj posljednji put uopće dogodila neka veća tučnjava s politički suprotstavljenih pozicija, pa prognoziranje takvih nemira u ovom času smatram na svaki način pretjerivanjem", zaključuje temu Dražen Lalić.

Autor: Igor Lasić

Odg.ured: Željka Telišman

Preporuka uredništva