Hrvatski doseljenici i starački domovi

"Želim samo zaraditi nešto novca i zatim se vratiti u domovinu" - najčešće su bile namjere s kojima su mnogi iz bivše Jugoslavije odlazili u inozemstvo. Zaraditi nešto za izgradnju kuće, za novi automobil ili pak za vjenčanje. No prvotne namjere s vremenom su se promijenile, bilo zbog situacije na licu mjesta ili osobnih odluka. Mnogi se, naime, nisu vratili u domovinu nego su ostali raditi i živjeti u Njemačkoj ili nekoj drugoj zemlji. Mnogo godina kasnije i sa stečenim višegodišnjim radnim stažom, dočekala se i mirovina.

U Njemačkoj postoji oko 11.000 staračkih domova, a mnogi Nijemci odlučuju se upravo za jedan od njih u kojem žele provesti ostatak svog života. Pri tome je važno naglasiti kako se u ovoj zemlji starački domovi doživljavaju kao nešto sasvim normalno i uobičajno, kao dio mentaliteta. No da li se hrvatski doseljenici, u ovom pogledu, mogu prilagoditi njemačkom mentalitetu ili je tu pak riječ o veoma različitom gledanju na stvari?

“Ne želim opteretiti dijete, ali ipak…“

Iako ne postoje pouzdane statistike o broju hrvatskih doseljenika koji se odluče ostati u Njemačkoj kako bi kada ostare ostatak svog života proveli u staračkim domovima, kao ni o broju povratnika u Hrvatsku, slijede realistični razlozi zašto se mnogi hrvatski doseljenici ipak ne žele prilagoditi njemačkom mentalitetu u pogledu staračkih domova.

"Iako kao doseljenik živiš u Njemačkoj ništa se mnogo ne promijeni u mentalitetu. Naime, obitelj ide obitelji, dijete se brine o roditelju, ako treba dovest će roditelja k sebi u stan i brinut će se o njemu. Koliko uopće hrvatskih obitelji ima u Njemačkoj u kojima će dijete roditelja poslati u starački dom, to jednostavno nije u našem mentalitetu", riječi su hrvatske doseljenice Renate König. Medicinska sestra sa suprugom Nijemcom živi u Münchenu. Kao medicinska sestra radila je i u bolnicama, ali i u staračkim domovima. Iskustvo koje je stekla u pogledu starijih osoba i domova, priča ona, nažalost nije uvijek bilo pozitivno.

"Postoje osobe koje rade u staračkim domovima samo kako bi zaradile novac, koje ne vole to što rade i nikada neće ni voljeti", kaže Renata. Upravo je to možda i jedan od glavnih razloga zašto mnoge osobe, bilo da je riječ o doseljenicima ili ne, pomno promišljaju svoju odluku o odlasku u starački dom. No isto tako Renata je i svjesna jedne činjenice koja će, kako kaže, jednom i na nju imati utjecaja kada dođe trenutak ’što sada’: "Kada bih znala da ću opteretiti svoje dijete onda bi radije otišla u starački dom, a s druge pak strane, i dalje se teško na taj korak odlučiti."

Jednostavno – Hrvati nemaju tu tradiciju

Da je pri tome stvar o mentalitetu, ali i o cijelom društvu, svjesan je i Marko Bilić, hrvatski socijalni radnik u savjetovalištu pri Caritasu u Stuttgartu. Već dugi niz godina Bilić savjetuje i pomaže doseljenicima iz bivše Jugoslavije. Ističe kako mnogi hrvatski doseljenici pri odlasku u mirovinu češće razmišljaju o povratku u svoju domovinu, a rijetko o ostanku u zemlji u kojoj su stekli mirovinu. Da pri tome pitanje odlaska u starački dom igra jednu od važnih uloga, Bilić je uvjeren, no pitanje je u kojoj zemlji otići u starački dom. "Nije istina da Hrvati ne idu u staračke domove nego da ne idu rado oni koji su ovdje (u Njemačkoj). Zbog čega? Zbog toga što mi nemamo tu tradiciju koju imaju Nijemci", kaže Bilić.

Socijalni radnik ističe kako se ne može točno reći zašto je to tako, jer je ova problematika suviše kompleksna, a razloga je ipak znatno više. A kao jedan od razloga Bilić navodi i razliku između hrvatskih doseljika u Njemačkoj i onih npr. u Australiji ili SAD-u. "U Australiji su doseljenici bili svjesni kako ne mogu svakog petka, svakog tjedna putovati za Hrvatsku. Ovdje (u Njemačkoj) je uvijek iz Stuttgarta ili Münchena išlo po dvadesetak autobusa tjedno za Hrvatsku. Zbog toga se i velik broj Hrvata sa sjevera Njemačke preselio na jug, kako bi češće putovali doma."

Na sljedećoj stranici: "Sram ih je, jer ne znaju jezik"

“Živjeti 30 godina, a poznavati svega 30 riječi“

No jedan od možda znatno važnijih razloga zbog kojeg hrvatski doseljenici ne žele ići u staračke domove u Njemačkoj krije se negdje sastvim drugdje. Riječ je naime o poznavanju jezika. "Jedan od problema je i taj što dio ljudi ovdje nikada nije naučio njemački jezik. I sada, ne može Hrvat otići u starački dom ako je ovdje živio 30 godina, a nije u stanju reći trideset njemačkih riječi. On se srami i samoga sebe i činjenice da ode u dom bez poznavanja jezika", naglašava Bilić.

Odgovornost za ovaj problem Bilić vidi u društvu, jer, nakon što su stranci, odnosno radna snaga došli u Njemačku na prvom je mjestu bio rad i samo rad. No isto tako, kaže on, doseljenicima je bilo lakše i jednostavnije družiti se međusobno nego s Nijemcima na radnom mjestu. Većina Nijemaca, živjeli oni u staračkim domovima ili ne, kao umirovljenici uživaju u putovanjima. Iskoristiti zasluženu mirovinu i obići mjesta i znamenitosti koja se nisu mogla vidjeti tijekom radnog vijeka. Hrvatski doseljenici po tom pogledu nisu ništa drugačiji, no ipak je važno naglasiti, ističe Bilić: "Oni itekako vole uživati, samo što ipak nemaju tu tradiciju putovanja."

U kojoj je zemlji grob bliže obitelji?

Časna sestra Justina godinama je živjela u Njemačkoj, gdje je radila i kao medicinska sesta. Prošle godine otišla je u mirovinu nakon čega se vratila u Hrvatsku. Sada živi u Tučepima u samostanu. Osim tradicije i poznavanja jezika, ona navodi i još jedan razlog zašto mnogi koji rade u Njemačkoj ne žele do kraja svog života i ostati u njoj.

"Oni ne žele biti sahranjeni u Njemačakoj. Ako obitelj i djeca žive u Hrvatskoj, a oni sami bez ikoga u Njemačkoj, onda se kao umirovljenici žele vratiti u domovinu, kako bi im nakon smrti djeca lakše mogla doći na grob. I kada se razbole i kada su u bolnici, oni se ipak iz bolnice žele vratiti u svoju domovinu prije nego što umru", priča sestra Justina. Umrijeti u vlastitom domu, kaže ona, želja je mnogih hrvatskih doseljenika. No jednu činjenicu važno je pri tome ne izostaviti. Naime, mnogi doseljenici i nisu tako mnogo upoznati sa staračkim domovima i često na njih gledaju kao na nešto nadasve strašno i hladno.

Upravo je toga svjesna i sestra Justina: "Starije generacije jednostavno nemaju pravu predodžbu o staračkim domovima." No ipak se polako osjete promjene u tom pogledu, kaže ona: "Starijim se osobama malo više otkrila slika o staračkim domovima, da oni nisu tako drastični, da u njima mogu normalno živjeti i družiti se s drugim osobama."

Dostojna starost bilo gdje da jeste

Dolazimo i do slijedećeg problema, odnosno prepreke u pogledu staračkih domova - novac. “Hrvatski doseljenici u Njemačkoj previše su ponosni da bi dozvolili da obitelji za njih plaćaju staračke domove. Naime, njihove su mirovine suviše male kako bi si sami financirali domove“, naglašava Marko Bilić. U Njemačkoj postoje tri različite kategorije skrbi u staračkim domovima, ovisno o tome da li je riječ o osobi koja je u stanju sama brinuti se o sebi ili osobi kojoj je potrebna cijelodnevna njega.

Naravno, sukladno tome postoje i različite cijene, a one se kreću između 2.500 i 3.400 eura mjesečno. Prosječna mirovina u Njemačkoj iznosi, uključujući oscilacije, oko 1.000 eura mjesečno.

Luksuzne staračke domove, priča Renata König, mogu si priuštiti samo bogate osobe, osobe čija mirovina uistinu odgovara takvim standardima. No ako se ne ubrajte u tu skupinu onda: “Ako u dom dođete s normalnim osiguranjem ili bilo kojim drugim preko socijalne ustanove, onda, Bože moj, kako ti bude“, s razmišljanjem kaže medicinska sestra. Prosječna cijena smještaja u državnim staračkim domovima u Hrvatskoj iznosi oko 2.000 kuna, dok u privatnim od 5.000 kuna. Na kraju je ipak važno jedno naglasiti: bilo da se radi o mentalitetu, tradiciji, novcu ili poznavanju jezika, svatko ipak na prvom mjestu želi dostojno živjeti u starim danima.

Autorica: Marijana Ljubičić

Odg. ur.: Alen Legović