1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Hoćemo li (opet) mi morati spašavati banke?

Porezima od građana ne smiju se pokrivati "truli" krediti niti talijanskih, niti ikojih banaka - kaže predsjedavajući zone eura Dijsselbloem. Načelno, tu se svi slažu. Ali mnoge banke u Europi nipošto nisu stabilne.

Na sastanku ministara financija zone eura na dnevnom redu su bili prije svega uporna rasipnost Portugala i Španjolske i pitanje, kako ih kazniti ili na drugi način uvjeriti da te države troše samo onoliko koliko i imaju. Tu je opet problem i Italije gdje vlada u Rimu želi "u ovim iznimnim okolnostima" ipak novcem poreznih platiša spašavati tamošnje banke koje stenju pod teretom "trulih" kredita. A te "iznimne okolnosti" su Brexit i potres koji je on izazvao u čitavom, osobito u europskom svijetu novca i banaka.

Brexit sam po sebi zapravo nije stajao na dnevnom redu, ali naravno da je to događaj koji uvelike pogađa i financije zemalja Europske unije. Tu se čini da je riječ o tri teme: deficitu Španjolske i Portugala, bankama u Italiji i onda Velikoj Britaniji. Ali kako je to i u životu, sve je to mnogo više povezano i pomiješano nego što bi ikome u Europi moglo biti milo.

Italien Banca Monte dei Paschi di Siena BMPS

Banca Monte dei Paschi di Siena se hvali kako je najstarija još aktivna banka na svijetu. Ali njezini gubici još uvijek tlače čitav talijanski financijski sustav.

Nada umire posljednja...

Uzmimo nesretnu talijansku banku Monte dei Paschi di Siena (MPS). Ona se hvali svojom dugom tradicijom koja seže još do srednjeg vijeka, ali još prije dvije godine je bilo potpuno jasno da ta tradicija treba naći svoj "prirodan" kraj - u nestajanju s tržišta. Još u europskom "testu opterećenja" banaka 2014. je devet talijanskih banaka proglašeno nesposobnima za opstanak zbog prevelikih dugovanja obzirom na kapital kojim raspolažu i među njima je bila i MPS. Tada su te talijanske banke - između ostalih i mnogo veće i regionalno značajne banke poput Banca Popolare di Vicenza i Veneto Banca - "krpane" državnim novcem i već tada su europski ministri financija bili odlučni da se to više nikad ne smije događati. Za gubitke treba odgovarati banka, odnosno njezini vlasnici.

Usprkos svemu tome, sada se opet računa da u talijanskim bankama ima najmanje 200 milijardi - neki tvrde i 360 milijardi eura potraživanja kod kojih nitko pametan ne očekuje da će taj novac ikad stići u blagajnu banke. Zašto već tada nisu te banke propale? Najviše zato što su se i u Europi nadali kako će politika "jeftinog novca" Europske središnje banke "pokrenuti" gospodarstvo Staroga kontinenta i kako će i te banke početi zarađivati novac.

Tu sad dolazimo i do problema Španjolske i Portugala jer se to uglavnom nije dogodilo: banke nude povoljne kredite, ali se gospodarstvo ne usuđuje posuđivati novac jer ne vidi da se u njihovim zemljama gospodarstvo oporavlja. A zbog političkog pritiska birača, vladama ne preostaje ništa drugo nego "olabaviti uzde" mjera štednje. Jer ako i učiteljima, liječnicima i komunalnim radnicima smanjujete plaće, biti će još manje novca u opticaju - i oporavak će biti još teži. Tako je Španjolska "probila proračun" za 5,1%, Portugal za 4,4%, makar je po mjerama stabilnosti eura dozvoljeno najviše 3%.

Deutschland Börse Frankfurt am Main

Nevolje su postale još veće u panici koju je izazvao Brexit

I onda još i Brexit

To je problem i čitavog niza drugih zemalja Europske unije i svakako Italije: jeftin novac nije doveo do gospodarskog poleta, ali je doveo da banke zapadnu u još dublje nevolje. Jer i marže na ulaganja su postale minimalne, oni koji prije nisu mogli posluživati svoje kredite, ne mogu ih posluživati ni danas. Oni koji bi si mogli priuštiti uzeti kredit, radije razmišljaju gdje da sami ulože novac koji imaju - ali naravno ne u otvaranje pogona. Te slabašne dividende i mršave zarade nisu samo problem talijanskih, nego čak i njemačkih banaka. S izuzetkom da njemačke banke nemaju ozbiljnih problema s kreditima koje su dale u ovoj zemlji.

Tu pak sada dolazi i treći "šok" koji je doživio svijet kapitala: Brexit. London je jedno od najvećih tržišta novca našeg planeta na kojem su prisutne praktično sve banke Europe. Zapravo nitko ne zna koje će posljedice imati odluka Britanaca na slobodan protok kapitala iz Velike Britanije u Europsku uniju i obratno i zato europski ministri financija inzistiraju da se to što prije dogovori. Obzirom na čitav niz drugih međunarodnih sporazuma o slobodnoj trgovini, samouvjerenost zagovornika Brexita u Velikoj Britaniji je vjerojatno pretjerana - ali sasvim sigurno se neće ispuniti niti crne prognoze kakve se čuju od nekih europskih političara kako će Velika Britanija "presahnuti".

Ipak, vlasnici kapitala nisu baš skloni riskirati svoj imetak, nego ga radije odmah "izvlače na sigurno". Obzirom na izuzetno tijesne spone Velike Britanije s Europskom unijom u bankarskom sektoru, tako su i dionice svih banaka u posljednjim danima pretrpjele upravo goleme gubitke: riječ je gotovo o trećini vrijednosti koju imaju na burzi. Kod banaka koje ionako muče "truli" krediti su, padom ukupne vrijednosti banke, tako i oni postali još veći problem.

Brüssel, Treffen der EU-Finanzminister

Europski ministri financija uporno ponavljaju kako "pravila postoje" i kako ih se svi moraju držati. Jer o alternativi je bolje i ne razmišljati.

Cjepkanje Europe ne donosi ništa

Ovo nije prvi put da se Europska unija mora baviti svojim nesposobnim bankama, zato se i želi da Rim konačno "povuče kočnicu" i da slabe banke prepusti njihovoj sudbini. Od bankovne krize 2008. je stvoren "europski kišobran" EFSM o kojem se najčešće samo spominju stotine milijardi koje (na sreću, uglavnom na papiru) stoje na raspolaganju za stabiliziranje zajedničke valute. Ali to je tek jedan od tri stupa tog mehanizma. Prvi je zajednički, europski nadzor bankovnog poslovanja, a drugi je načelo postupka u odnosu države prema bankama: nije na državi i njezinim građanima koji plaćaju porez da spašavaju banke, nego za gubitke trebaju prije svega odgovarati vlasnici banaka.

Praksi da država pomaže bankama "treba doći kraj", još je jednom ponovio Jeroen Dijsselbloem, predsjedavajući zone eura i na ovom sastanku ministara financija u Bruxellesu. U toj odluci uživa podršku prije svega njemačkog ministar financija Schäublea koji podsjeća kako "pravila postoje i njih se treba pridržavati", a to se odnosi i na barem nekakve, makar i simboličke sankcije protiv "rasipnika" u Lisabonu i Madridu - teoretski je moguća i globa od nula eura koju bi Španjolska i Portugal morali platiti zbog svojih prekršaja.

Ali posve je očito kako Europa nije još sredila svoje banke - i kako postoji još mnogo nesuglasica kako treba rješavati probleme. Talijanske banke su samo djelić problema: procjenjuje se da europske banke muči više od 900 milijardi eura u pozajmicama koje se najvjerojatnije neće vratiti.

A iza financija opet stoji i politika i demagozi koji građanima nude "jednostavna rješenja". Baš kao i u Velikoj Britaniji i Italiji su sve glasniji protivnici "diktata Europe" u njihovoj domovini. Talijanski premijer Mario Renzi utoliko želi, ako treba čak i kršiti europske propise kako bi što brže riješio problem tamošnjih banaka i bez stečaja.

Točnije - ne riješio nego odgodio i to državnim novcem jer banke su još uvijek suočene s gospodarskim poteškoćama. A "njegovi" populisti ne bi imali ništa protiv niti da se Italija vrati svojoj liri. To definitivno nije put kojim želi kročiti Europska unija i tek onda bi to bilo vrijeme kad bi građani opet uvijek morali plaćati za sve greške bankara i neodgovornih političara.

Preporuka uredništva