1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Politika

Hoće li presuda Karadžiću promijeniti Bosnu i Hercegovinu?

24. ožujka bi konačno u Haagu trebala biti izrečena krivična presuda Radovanu Karadžiću. Ali ni njegove žrtve poput Nusrete Sivac ne vjeruju kako će to pridonjeti svijesti o užasnim zločinima u Bosni i Hercegovini.

Nusreta Sivac je do rata bila sutkinja Osnovnog suda u Prijedoru i ne uzbuđuje se osobito zbog skore presude bivšem vođi bosanskih Srba Radovanu Karadžiću. "Ja lično ne očekujem ništa spektakularno što se tiče presude. Daj Bože da imam pogrešne procjene", kaže Sivac za Deutsche Welle. "Ne znam kakvim dokazima sud raspolaže, a drugo je ono što mi znamo, mi koji smo prošli kroz taj pakao u Prijedoru 1992. godine."

O paklu kroz koji je i sama prošla, svjedočila je mnogo puta. Pošto nije bila Srpkinja, odmah nakon što je SDS preuzeo kontrolu nad Prijedorom zabranjeno joj je da i dalje radi kao sutkinja. Potom joj je naređeno da, baš kao i svi drugi Bošnjaci i Hrvati u Prijedoru, na svoju ruku stavi bijelu traku kao znak raspoznavanja. Uskoro biva pozvana i na "informativni razgovor" u policiju. Njezine dotadašnje radne kolege više ništa nisu htjeli znati o njoj, a umjesto u policiji na razgovoru završava u nečemu što Europa nije vidjela još od Drugog svjetskog rata: u koncentracionom logoru Omarska, jednom od najozloglašenijih u prijedorskoj regiji.

Nusreta Sivac

Nusreta Sivac je molila za smrt dok je bila u logoru Omarska. Ali danas nije sigurna da će presuda Karadžiću promijeniti stvarnost u BiH.

Molila je za smrt jer ono što je proživljavala, kao i još 37 žena i nekoliko tisuća muškaraca, mahom Bošnjaka i Hrvata iz Prijedora, bilo je gore od smrti. Ženska spavaonica logora, o čemu je i sama toliko puta svjedočila, danju je služila kao prostorija za mučenje zatvorenika. Zatvorenice su prije spavanja morale prati krv žrtava sa zidova i poda, a noću bi brojale ubijene. Ni žene nisu bile pošteđene. Redovito su maltretirane i silovane. Među njima i sutkinja Nusreta. Preživjela je dva mjeseca strahota, a dalji život posvetila svjedočenjima o zvjerstvima počinjenim u Prijedoru.

Čak i Karadžićev odvjetnik "nije mogao slušati" svjedočanstva

Još 1995. su Prijedorčanke koje su utočište potražile u susjednoj Hrvatskoj su odlučile tužiti Radovana Karadžića. Među njima je bila i Nusreta Sivac. Uz pomoć američke profesorice prava Catherine MacKinnon pokreću inicijativu za tužbu, a čekanje će potrajati punih pet godina. Nakon toga slučaj preuzima odvjetnički ured Paul, Weiss, Rifkind, Wharton & Garrison iz New Yorka. Tek tako se pred sudom u New Yorku otvorio postupak protiv Karadžića u ime dvije prijedorske nevladine organizacije i nekoliko žena.

"To je bio građanski postupak protiv Radovana Karadžića. Radilo se o odštetnom zahtjevu i presuda je već donesena. Taj postupak nije vezan za krivičnu odgovornost Karadžića, tako da to nije ni uvršteno u dokazni materijal, koliko ja imam informacije, u vezi sa njegovom krivičnom odgovornošću zbog koje mu se sudi u Hagu", objašnjava Sivac. Optuženi se, dodaje, nikada nije pojavio pred sudom, a i njegov pravni zastupnik nije se pojavljivao baš često. Pravdao se kako mu je "preteško slušati svjedočenja preživjelih žrtava".

Zatvorenici u logoru Omarska

Svjetska javnost je jedva povjerovala u užase koji su se zbivali u Omarskoj, Keratermu i ostalim logorima.

Presuda je bila u korist žrtava. Karadžić je, uobičajeno u američkoj sudskoj praksi, osuđen da plati odštetu žrtvama u iznosu od gotovo 750 milijuna dolara, a ta presuda mu je i osobno uručena. Za strahote koje je preživjela, Nusreta Sivac bi od toga treba dobiti oko 35 milijuna dolara, ali ne vjeruje da će ikad vidjeti taj novac: "Ja sam bogatašica na papiru. Sumnjam da ću ikada doći do tih novaca, ali presuda je važna jer ima jednu simboliku. Ona je, na neki način i moralna i povijesna pobjeda jer je izazvala pozitivne reakcije u SAD i svijetu", kaže Nusreta. "Prošlo je dosta vremena od toga. Naravno, novci nikada nisu ni dobiveni, ali eto, novci u ovom slučaju nisu toliko ni važni."

Velika očekivanja i žalosna svakodnevnica

Radovanu Karadžiću, koji je uhićen u srpnju 2008. godine nakon dugogodišnjeg skrivanja, presuda pred Tribunalom u Hagu će biti izrečena 24. ožujka. Optužen je za genocid, umiješanost u genocid, ubojstva, kažnjavanja, deportacije, nehumano djelovanje i ostale zločine počinjene protiv Bošnjaka, Hrvata i drugog nesrpskog stanovništva u BiH.

U optužnici se, između ostalog, Karadžić tereti i zbog zločina genocida u Prijedoru na čijem je području 1992. godine postojalo oko 20 većih i manjih logora. Najstrašniji su bili Omarska, Keraterm i Trnopolje i procjenjuje se da je na području Prijedora ubijeno ili nestalo više od 5.200 ljudi, većinom Bošnjaka i Hrvata.

Tomašica

U Tomašici su se dugo nakon rata još pronalazile žrtve užasnog zločina nad ne-Srbima.

"Puno ljudi očekuje, posebno žrtve, da će sud prihvatiti činjenicu da je i u Prijedoru počinjen genocid. Opet, ne znam, nisam sigurna. Drugo je ono što mi znamo, mi koji smo prošli kroz taj pakao '92. godine, a govorim o Prijedoru, jer to sam osjetila i lično doživjela", kaže Nusreta Sivac. Ova svakako povijesna presuda Karadžiću će, smatra ona, doći i proći, a ljudi nastavljaju živjeti. Problem je ne samo u Prijedoru, nego u cijeloj BiH što se "ne prihvaća naša žalosna, teška, mučna prošlost" i dodaje kako se čelništvo entiteta Republike Srpske "nikada nije ni ogradio od zločina, a kamoli ih sudio".

"Potvrdu za to nalazim svaki dan, svaki dan ja to doživljavam ovdje u RS-u. Jedna od tih potvrda je i otvaranje ureda Četničkog ravnogorskog pokreta u centru grada, baš sad, pred izricanje presude Radovanu Karadžiću", kaže Nusreta Sivac i zaključuje: "To je užasno za žrtve, to je još jedna trauma za njih. Ali to je taj život koji mi živimo ovdje u Republici Srpskoj."

Preporuka uredništva