1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Gospodarstvo

Hoće li osiguravajuća društva graditi autoceste?

Ceste, mostovi, tračnice, čak i dalekovodi - su u Njemačkoj u upravo jadnom stanju. To je zapravo prilika privatnim investitorima da ulože svoj novac, ali naravno da to ne ide ako oni tu neće onda i zaraditi.

Uzmimo samo na primjer grad Köln: oko ovog važnog prometnog čvorišta se, računajući i onaj kod Bonna, nalaze čak četiri mosta preko rijeke Rajne. Zapravo, stručnjaci su na dva od ta četiri mosta utvrdili toliku dotrajalost i oštećenja da je tim mostovima dopušten promet samo osobnim vozilima. I to uz najoštrije poštivanje ograničenja brzine.

Rezultat se mogao i očekivati: doslovce kilometarski zastoji su postali svakodnevica, u svako doba dana i noći. Most kod Leverkusena je postao i nacionalna znamenitost jer se mnoštvo vozača kamiona pokušava "prošvercati" - pa je to mjesto rekorder u ubiranju globe u čitavoj državi. Ali taj novac "hrabrih" vozača je daleko od dovoljnog da se most popravi.

Već i ovako će sanacija potrajati najmanje do 2020. a zapravo stručnjaci ne misle da se tu išta može popraviti: treba sagraditi najmanje još jedan most. Treba reći i kako to nije bila greška u konstrukciji: nitko nije računao kako će toliko narasti teretni transport cestama od famoznog proizvodnog načela just in time. Skladišta su praktično nestala iz tvorničkih krugova, sad je sve - na cesti. Jer više nitko ne želi stvarati zalihe koje bi se možda isporučile riječnim brodom ili željeznicom: to "blokira" kapital i tereti poslovne knjige.

Stau / Ruhrgebiet

Zastoji su u Njemačkoj svakodnevica, ne na kraju zbog dotrajalosti i vječitih 'bauštela'

Postoji li "čarobni štapić" za novu cestu ili most?

Sve to nipošto nije samo slučaj Kölna: posvuda u zemlji ima mnoštvo primjera infrastrukture u upravo jadnom stanju. Ali - novca nema. Njemačka vlada je ponosna što je konačno "obuzdala" proračun i što troši koliko i ima. Zadužiti se ne želi niti država, a još manje gradovi i općine.

Rješenje se čini očigledno i čuju se mnogi glasovi u Berlinu koji zagovaraju takozvano "javno-privatno partnerstvo". Jer zbog politike "jeftinog" novca kakvu vodi Europska središnja banka, mnogi institucionalni investitori imaju golemih problema pronaći način kako da "oplode" svoj novac. To nisu samo anonimni fondovi sa tko zna kojeg dijela planeta, nego i njemačka osiguravajuća društva, ali i mirovinski fond.

To je bio problem i za osiguravatelja Gotaera iz Kölna. On zato za grad Hannover gradi novi pravosudni centar i koncem lipnja bi sve trebalo biti gotovo. Inače, ovaj osiguravatelj novac svojih osiguranika polaže u državne obveznice i institucionalne založnice (Pfandbrief), ali to se danas jedva isplati, žali se Gerd Weidenfeld. On je voditelj odjela za ulaganje kapitala Gothaera i žali se kako je politika ESB-a "gotovo osušila tržište likvidnih vrijednosnica" koje još jedva daju ikakve kamate.

Rado, ali ako je sigurno

Zato osiguravatelj Gothaer sve radije ulaže svoj novac u takve infrastrukturne projekte: "Oni nude veoma dug rok s veoma predvidljivim i sigurnim prihodom", kaže voditelj odjela Weidenfeld. Doduše, ovaj osiguravatelj je u Njemačkoj još iznimka: prema podacima Udruge njemačkih osiguravajućih društava GDV osiguravatelji ulažu jedva 1% svog kapitala u takve investicijske projekte.

Baustelle des Justizzentrums in Hannover

Osiguravatelj Gothaer se rado odazvao pozivu Hannovera da izgradi novi pravosudni centar. Naravno, grad mu je zajamčio stanarinu koju će plaćati.

Gothaer je tu predvodnik jer već 4% svog kapitala - točnije, novca koji će mu biti potreban i za isplatu premija svojih osiguranika, ulaže u infrastrukturu, prije svega u nekretnine i projekte obnovljive energije, dakle solarne i vjetroelektrane. Gothaer si lako može zamisliti i da sudjeluje u financiranju mostova ili autocesta, makar u Njemačkoj još postoje oštre granice kada je riječ o ulogu vlastitoga kapitala kod takvih javnih investicija. Tim Ockenga iz Udruge osiguravatelja savjetuje njemačkim političarima neka pogledaju u inozemstvu gdje su mnogo češće takve privatne investicije u infrastrukturne projekte od javnog značenja.

To je u svakom slučaju točno za na primjer Nizozemsku ili Veliku Britaniju, ali možda nije loše čitav ovaj poslovni koncept isprva "prevesti na običan jezik". Naime, privatni ulagač tu ulaže svoj novac u javne projekte i to, kako naglašavaju i u Gothaeru, zato jer im je zajamčen siguran i bolji prihod nego na nekom drugom mjestu. To se obično dogovara dugoročnim ugovorom o najmu sa zajamčenom stanarinom ili plaćanjem usluge korištenja gdje će onda grad, općina ili država plaćati tom ulagaču redovite iznose.

Jasno je tko plaća, pitanje je - kome?

U gradovima ili općinama tako poslovne knjige naizgled postaju "lakše" - ali još iz doba neoliberalizma smo morali naučiti staro pravilo kako "ne postoji nešto kao što je besplatna večera". Jer ako se isplati investitoru, onda to znači i da će zaraditi više nego kad bi grad - zbog niskih kamata, posudio novac na tržištu novca i sam izgradio taj isti infrastrukturni projekt.

Makar bi njegove knjige tako bile više "opterećene", za građane to zapravo mora značiti da bi im to bilo - jeftinije. Zato ne čudi da je iz "zlatnog doba neoliberalizma" prije nekoliko godina kad je to bila velika "moda", svakako bilo i uspješnih primjera suradnje, ali još uvijek je ostalo i mnoštvo sudskih sporova i procesa, u spektru od primanja mita pa do zlouporabe službenog položaja kad su apetiti i pohlepa postali preveliki.

Velesajam u Kölnu

Od čitavog niza loših primjera, spomenimo samo prostor velesajma u Kölnu: tu se državno odvjetništvo još uvijek pokušava snaći tko je kome platio mito i koliko. U svakom slučaju, grad će ova 'privatna' investicija koštati kao da je od suhog zlata.

Axel Kleilein iz Udruge osiguranika je oštro protiv takvih "privatno-javnih" investicija i iz još jednog razloga. Jer njemački građani već plaćaju porez koji je tu i za gradnju i održavanje infrastrukture. Ako im sad još netko i njihovu mirovinu ili premiju osiguranja želi strpati u autoceste, onda ispada da će građanin plaćati dva puta, misli Kleinlein.

"Ako se obnavlja autocesta, onda netko mora plaćati i cestarinu. A to je opet građanin. A ako na kraju projekt postane previše rizičan, onda opet mora platiša poreza, a time građanin posegnuti u džep", misli predstavnik Udruge osiguranika. Zapravo i Gerd Weidenfeld iz osiguravatelja Gothaer priznaje kako oni mogu razmišljati o takvim investicijama samo i jedino ako će im se to dugoročno isplatiti. A to nije uvijek slučaj, čak niti u Njemačkoj: ovdje su ostali neugodno iznenađeni odlukom da se smanji subvencija za pogone eksploatacije solarne energije i to nakon što su već investirali u tom području.

"Čak i u Norveškoj su, nedugo nakon što su privatizirali sustav plinovoda, smanjili naknadu za njihovo korištenje za 90%. To su stvari gdje mi kao investitori moramo biti potpuno sigurni da se neće dogoditi i u Njemačkoj", kaže predstavnik Gothaer osiguravatelja. To znači, ako budu gradili autocestu ili most, da im država mora zajamčiti da će im u redovitim razmacima plaćati dogovoren iznos. A odakle državi novac, to zna svatko tko plaća porez.

Preporuka uredništva