Hipnozom do veće sigurnosti sportaša

Kad skijaš padne jureći i do 140 kilometara na sat po snijegu, nije čudno da se teško ozlijedi, iako većina padova završava s manjim posljedicama. Sportaši se obično ne boje. Štoviše, izgleda da su ovisni o opasnosti. Jedan poznati švicarski skijaš zatražio je pomoć psihijatra doktora Johannesa Discha: „Njegov ofenzivni nagon, želja za izazovima postala je prevelika. Nije više osjećao kad je previše riskirao. I onda se sve češće događalo da je padao.“

Sportaši često idu do svojih granica, pa i preko njih. To je tipična osobina sportaša koji se bave rizičnim i ekstremnim sportovima. Oni imaju jednu neurobiološku posebnost, nedostatak dopamina, koji utječe na motivaciju, kaže doktor Disch: „Kad taj dopamin osjećamo u krvi, to nam daje osjećaj snage, svježine i čovjek bi htio još više takvog osjećaja. Postoji teorija da su takvi ljudi genetski osuđeni na traženje opasnosti, jer imaju deficit dopamina.“

Ovisnost o opasnosti

Oko 15 posto ljudi su takozvani „sensation-seekeri“, dakle ljudi koji uvijek traže neki izazov. Doktor Disch nastoji obuzdati njihovu želju za rizikom. Pritom se koristi medicinskom hipnozom. Jer, u transu može doći do područja mozga koja su mjerodavna za ograničavanje te težnje. Kod sportaša primjenjuje takozvanu aktivno-budnu hipnozu. Sportaš je u transu i istovremeno se kreće, primjerice vozi bicikl za vježbanje i sluša glazbu. On mislima ide u graničnu situaciju, primjerice na spustašku stazu u Kitzbühlu.

Osobitost je da si sportaš utrku ne zamišlja kao netko izvana, nego spust doživljava svim osjetilima. Pritom iskusi do koje granice smije ići a da ne ugrožava svoju sigurnost. To je terapeutsko iskušavanje granica, kaže doktor Disch: „Zapravo bi trebala biti ograničena pretjerana aktivnost. Ona mora biti kanalizirana u razumno područje. Ako ta sklonost riziku bude prejako ograničena, sportaš ne može pobijediti. Ako bude premalo ograničena, onda možda prijeti opasnost pada.“

Autor: Birgit Reichardt / Anto Janković

Odg. urednica: Andrea Jung-Grimm