1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Panorama

Hidrogenska bomba kao poticaj na razmišljanje

Atomska bomba godinama je bila ponos američke nacije. Odnos prema nuklearnom naoružanju promijenila je tek pojava hidrogenske bombe, po prvi put testirane 1. studenoga 1952.

Hidrogenska bomba

Hidrogenska bomba u Nacionalnom atomskom muzeju u SAD-u

Reklamni plakat iz 1952. pokazuje jednu zračnu luku, jedan kasino i - jednu atomsku gljivu. "U Las Vegasu se uvijek nešto događa", stoji u reklami kojom se željelo privući turiste u područje koje se nalazilo u blizini terena za atomska testiranja. Ta testiranja su u to doba smatrana pravom turističkom atrakcijom. Iste te godine je na drugom kraju svijeta aktivirana bomba koja je utjecala na promjenu svijesti i bila začetak modernog ekološkog i mirovnog pokreta: prije 60 godina (1.11.1952.) je detonirala prva hidrogenska bomba.

Naredba za "the Super"

Sedam godina nakon prvih atomskih testova i razornih napada na Hirošimu i Nagasaki atomske bombe su bile skoro nešto normalno. Sjedinjene Države su bile ponosne na "svoju" bombu, u SAD-u se za bujna ženska prsa koristio naziv "atomske grudi" i serviralo torte s ukrasnom "atomskom gljivom" od šećera. Napredak i sigurnost - i to sve "Made in USA".

Ta samovjerenost je malko splasnula kada su 1949. i Sovjeti testirali svoju prvu atomsku bombu. Ona je doduše bila vjerna kopija američke, ali je svejedno označila kraj američkog monopola na atomsko naoružanje. Nakon toga je tadašnji američki predsjednik Harry Truman potaknuo rad na razvoju bombe koju se jednostavno nazvalo "the Super" - odnosno prve hidrogenske bombe.

Otočić je jednostavno nestao

Harry Truman

Truman je naredio izradu H-bombe

Bilo je to oružje sasvim novih dimenzija. Razorna moć jedne atomske bombe mogla se postići i konvencionalnim oružjem. Recimo, Hirošimu se moglo opustošiti u istoj mjeri i slanjem čitave flote vojnih zrakoplova natovarenih konvencionalnim eksplozivnim sredstvima. No, ono što je trebala moći postići hidrogenska bomba, običnom je čovjeku bilo teško upće i zamisliti.

Zato se prvu bombu nije testiralo u New Mexiku, nego na atolu Eniwetok, sastavljenom od 40 otočića u Tihom oceanu, koji su u sastavu države Maršalovi otoci. Eksplozija prve hidrogenske bombe nazvane "Ivy Mike" na otočiću Elugelab u rano jutro 1. studenog 1952. nadmašila je sve do tada viđeno. Vatrena kugla, koja se nad Hirošimom digla na visinu od 150 metara, ovdje je narasla do pet kilometara. Atomska gljiva je bila visoka 40 kilometara. A otočić je jednostavno nestao s lica Zemlje.

Razorena Hirošima

Bomba bačena na Hirošimu bila je daleko slabija od hidrogenske bombe

Poticaj za promjenu mišljenja

"Bio je to povijesni datum, kako vojno, tako i moralno", kaže povjesničar Bernd Stöver i objašnjava: "Hidrogenska bomba je označila prijelaz iz atomskog u termonuklearno doba. Ona je bila vrhunac nuklearnog naoružanja i istovremeno poticaj na razmišljanje." Dodatni poticaj za razmišljanje bilo je i testiranje sovjetske bombe "Car" 1961. godine. Ona je imala eksplozivnu moć 4.000 puta jaču od bombe bačene na Hirošimu.

"Takva testiranja pokazuju besmislenost super-bombe. Njezin učinak je gotovo nemoguće predvidjeti, a osim toga, cilj je zauzeti a ne opustošiti neko područje", smatra Stöver. Iznenada je uočeno da se posljedice i onih atomskih testova koji se obavljaju na tisuće kilometara udaljenim atolima i te kako mogu osjetiti i kod kuće. Nakon američkog testiranja 1954. je utvrđeno da je učinak testirane bombe bio četiri puta veći nego što je bilo predviđeno. "Atomski oblak se kretao oko Zemlje i iz njega je mogla pasti kiša čak i na Europu ili Ameriku", kaže Stöver. Atomska bomba je tako odjednom od ponosa nacije postala realna opasnost za tu istu naciju. To je doprinijelo razvoju ekoloških i mirovnih pokreta.

Ta promjena mišljenja postala je vidljiva čak i među onima koji su radili na razvoju novog razornog oružja. U SAD-u je Robert Oppenheimer, otac atomske bombe, postao kritičar naoružavanja. A tvorac bombe "Car" je kasnije postao jedan od najpoznatijih disidenata Sovjetskog saveza: Andrej Saharov.

Preporuka uredništva