Heine – rano popularni, kasno poštovani «razumni romantik»

Svaki put kada izletnički brodovi s turistima iz cijeloga svijeta u obilasku srednjeg Porajnja – danas dijela svjetske kulturne i prirodne baštine UNESCO-a – nakratko zastanu u podnožju litice Lorelay, što se strmo uzdiže iznad najužeg i najdubljeg dijela rijeke Rajne, s palube se iz zvučnika zaori pjesma... Brojnim gostima u isti mah s usana poteknu stihovi o čarobnoj sireni Loreley koja prekrasnim pjevom, dok zlatnim češljem gladi svoje plave kose, odozgo, sa stijene doziva mornara, a on – opčinjen njezinim glasom i stasom, zaboravljajući opasne struje i podvodne grebene – sebe i brod odvodi u propast. Tekst pjesme uglazbljene prije 170 godina s koljena se na koljeno prenosi kao dio pučke baštine te je i danas mnogima u živom sjećanju. Istovremeno je u kolektivnom pamćenju gotovo zamrlo ime njegovog autora Heinricha Heinea, najjačeg njemačkog pjesnika u sutonu romantizma.

Pjesnik između svih frontova

Ogromna popularnost Heineove poezije s jedne i potisnuti spomen na toga velikog umjetnika s druge strane kao da odražavaju svu podjelu, razdore, unutarnje sukobe i proturječja Heineove ljudske i književne pojave. «Heine je bio čovjek koji je sjedio na dva stolca ili, kako se to na njemačkom kaže, zwischen den Stühlen, dakle između stolaca», kaže zagrebački profesor germanistike Dragutin Horvat, dok njemački književni kritičar Marcel Reich-Ranicki smatra kako je Heine «zauvijek ostao između svih frontova».

Sinteza poezije i intelekta

Heine je rođen i odgojen u krugu i tradiciji liberalne židovske obitelji, ali je s 28 godina prešao na kršćanstvo. Doktorirao je pravo, ali nikada nije zasnovao građansku egzistenciju. «On je od početka bio ono što je htio – pjesnik za publiku», tvrdi Reich-Ranicki. Heine se zarana proslavio romantičnom ljubavnom lirikom. Navodno postoji između osam i deset tisuća skladbi na njegove stihove. Uglazbili su ih, među inima, Brahms, Liszt, Schubert, Schumann i Wagner. Nasuprot tome je njegova kasnija, politička lirika tek nakon autorove smrti naišla na nužnu pažnju. Zreliji Heineovi radovi predstavljaju čak odmak od romantizma; u njima se već jasno naziru moderne težnje. Za kritičara Reich-Ranickog Heine je, štoviše, veliki pristalica uma: «Sve su njegove pjesme razumne. U njegovim pjesmama su misli uvijek sasvim bistre. To je posvemašnja novost u njegovoj lirici. Ta sinteza poezije i intelekta i u najkraćim pjesmama – jasne misli formulirane na jednostavan način, to je bilo genijalno.»

Uzor i standard umjetnosti feljtona

Heine je ostavio i zapažene prozne te kritičke i znanstvene članke i studije poput prvoga sustavnog prikaza njemačkog romantizma. On je, podsjeća prof. Horvat, «utemeljitelj moderne feljtonističko-putopisne proze». «Slike s putovanja», jedan od najzanimljivijih priloga europskoj kulturnoj povijesti 19. stoljeća, i danas su uzor i standard umjetnosti feljtona. Uza sve to Heine je objavio i niz kraćih pripovjedaka te dva satirična epa. «Heine nema djela koja bi za njega bila reprezentativna. Njegov se opus sastoji od mnogo malih jedinica», napominje Reich-Ranicki.

Heine je europski pjesnik

U Njemačkoj je taj opus, u kojemu Heine mjestimično vrlo oštro i zajedljivo kritizira ondašnju situaciju u zemlji, još za njegovog života dugo bio zabranjen. Posao pariškog dopisnika jednoga njemačkog lista, u kojemu je Heine potražio egzil od njemačke učmalosti, pretvorio se tako u stvarni zbjeg. «Patio je što u Njemačkoj nije našao domovinu za kojom je žudio. Razočaran je morao pobjeći u Francusku, u Europu. Nije mogao ostati Nijemac, nego je hitno morao postati Europljanin», smatra Reich-Ranicki.

Preteča njemačko-francuskog prijateljstva

Boraveći u Francuskoj, Heine je ostvario djela koja ga svrstavaju među najveće majstore njemačkog jezika. Pariško razdoblje trajno je obilježilo njegov privatni život, ali i umjetnički i politički angažman. «Ako je itko predskazao, dozivao i utirao put njemačko-francuskom razumijevanju, što smo ga doživjeli nakon Drugog svjetskog rata, onda je to u velikoj mjeri bio Heine», uvjeren je književni kritičar dnevnika «Frankfurter Allgemeine Zeitung» Marcel Reich-Ranicki.

Kasno priznanje

Na vrhuncu života bolest je Heinea trajno prikovala za postelju. No, njegov duh i u toj je «grobnici od madraca», kako je nazvao svoj krevet, ostao svjež sve do smrti 17. veljače 1856. Nadgrobni spomenik na Montmartreu podigli su mu bečki štovatelji, dok je Njemačka još do duboko u 20. stoljeće pokušavala spoznati vrijednost i zasluge jednoga od svojih najvećih pjesnika, smatrajući, kako ističe prof. Horvat, «da je Heine europska senzacija i njemački skandal, odnosno da je Heine rana koja se zapravo ne smije dirati, jer ta rana boli». Nakon duge i mučne javne rasprave rodni mu se grad Düsseldorf tek 1988. odužio, nazvavši tamošnje sveučilište njegovim imenom.

Od «nemoćnog heineida» do vrhunskih prepjeva

Utjecaj Heinea na hrvatsku poeziju bio je priličan. Njegove je pjesme prevodila čitava plejada hrvatskih književnika: od Nazora, koji u posvetnim stihovima svog izdanja Heinea sebe ubraja u «nemoćne heineide», do Tadijanovića. «Često je slučaj da je Heine prepričan, jer Heineova jednostavnost i neposrednost njegovog lirskog iskaza je vrlo često gotovo nerješiv problem za te autore», smatra Horvat. Cesarić i Ujević najbolje su uspjeli očuvati tipičnu heineovsku, ironično-zaigranu, ležernu, a opet vrlo duboku, egzistencijalnu notu lirske rasprave o životu, ljubavi, čovjeku i njegovoj sudbini. To je zahtjevno polazište iz kojeg Horvat izvodi tezu «da autori, prevodeći odnosno prepjevavajući Heinea s više ili manje uspjeha, dokazuju koliko su zanatski ovladali lirskim poslom time što će klasika europske lirike prevesti na pravi način».

Unatoč brojnim vrhunskim izdanjima, zaključuje prof. Horvat, Heine danas i među hrvatskom publikom dijelu istu sudbinu koju je svojedobno znakovito opisao jedan drugi veliki njemački književnik – Gotthold Ephraim Lessing: «Klasike štujemo, ali ih ne čitamo.»