Guranje za dobrobit znanosti

Više od 1.000 dobrovoljaca, studenata, radnika, domaćica, okupilo se u sali velesajma u Düsseldorfu. Svi oni nose crvenu ili žutu narukvicu i bijelu platnenu kapu s tvz. QR kodom na vrhu. Kod je veličine tanjura tako da ga može očitati kamera koja se nalazi na stropu sale. Eksperiment može započeti. "Svi s neparnim brojevima idite na ovu, ostali s parnim brojevima na drugu stranu", naređuje vođa projekta Instituta za fiziku iz zapadnonjemačkog Jülicha Armin Seyfried.

Eksperiment s 1.000 ljudi

Nakon što su se rasporedili, sa svih strana su navalile grupe kroz vrata u jednu prostoriju. Potom se vrata zatvaraju. „Rasporedite se u prostoru tako da imate dovoljno mjesta oko sebe. Koristite i uglove", upućuje suradnik na projektu Steffan Hall.

U prostoriji se gura gotovo 1.000 sudionika projekta. Postaje tijesno. „Sada obratite pozornost na znakove iznad izlaznih vrata, vidjet ćete na koja vrata možete izići“, objašnjava Hall.

Vrata se ponovo otvaraju. Sada svi moraju trčati bez ikakvog reda. Oni s crvenim narukvicama kroz vrata s crvenom svjetiljkom, a oni sa žutim narukvicama kroz vrata sa žutom svjetiljkom.

Žene se ponašaju drugačije od muškaraca?

Maik Boltes snima pomutnju odozgo sa čak 30 kamera. Preko kodova na šeširima, ovaj informatičar može kasnije identificirati svakog sudionika eksperimanta pojedinačno. Svaki sudionik u eksperimentu je prethodno morao popuniti upitnik. Tako Boltes zna ponešto o njima: „Znam njihov spol i visinu. Tako možete vidjeti kako se ponašaju niski ljudi. Ili da li se žene možda drugačije ponašaju nego muškarci. Kako se ponašaju oni koji su došli u grupi? Da li trče jedan pored drugog, ili prije jedno ka drugom?

Dobiveni podaci se unose u kompjuter. Mnoge raznobojne točke odaju ponešto: „Ovdje se vidi crvena površina. To znači da tamo ljudi stoje. Zelena označava ljude u pokretu, možemo prepoznati gdje dolazi do guranja i koliko dugo traju.“

Kako učiniti guranje bezopasnim?

Cilj je da zastoji i njima izazvano guranje ne postanu opasni. To je moguće građevinskim izmjenama ili vještim korištenjem znakova. Seyfried kaže da na kraju projekta želi da arhitekti, organizatori, vatrogasci i policija imaju u rukama nešto što bi im pomoglo u svakodnevici: „To možete zamisliti kao kompjutersku igru, koja je u stanju slikovno predstaviti kretanje osoba u zgradama. Oko 10.000 ljudi ide u jednom smjeru, i može doći do opasnih situacija. Onda morate tražiti alternativna rješenja.”

Jer, ako se upozorenje ne shvati ozbiljno, i dođe da stampeda, najčešće je prekasno. U gužvi čovjek više ne može registrirati što se događa na metar ili dva od njega, kaže Seyfried.

Eksperimenta istraživačkog centra Jülicha sve je dobro prošlo. Izlazi su dovoljno veliki. Sudionici eksperimanta opušteno napuštaju prostoriju i staju u nov red – za sljedeći eksperiment.