Guščje pečenje najomiljenija hrana na božićnom jelovniku

Stari su Germani već prije nekoliko stoljeća u Božićno doba slavili zimski solsticij. Jelo se ono sto je žetva preko godine donijela: žitarice prerađene u brašno, konzervirano voće ili uskladišten krumpir. Još i danas je jelovnik za blagdane u mnogim obiteljima jako raznolik. Tako i kod Angele Richter iz Goettingena: „Za Badnju večer kod nas se uvijek jede fantastično ukusna salata od krumpira s rakovima, a kao prilog ponešto tosta. Prvog dana Božića jedemo obično pečenu zečetinu s crvenim kupusom i krumpirima.“

Neki pak za Badnju večer jedu samo salatu ili ribu – simbol kršćana od Srednjeg vijeka. Na prvi dan Božića na stol dolazi pečenica, bilo da je riječ o divljači, peradi, govedini ili svinjetini. No, tradicionalno Božićno jelo koje je do danas najviše zastupljeno na Božićnoj trpezi, a tako i u svakom restoranu, jest guska. Pored tradicionalne guske za Martinje za blagdan Svetog Martina, u Njemackoj postoji i tzv. Božićna guska, a budući da je potreba za blagdane jako velika, većna ih se tovi, ili se uvoze iz Poljske i Mađarske. Siegrfried Hoeltel, koja posjeduje jednu farmu gusaka kod Koelna, ne drži puno do tovljenih gusaka: „Guske koje se samo drže u štali ili se tove - to je sasvim nešto drugo od gusaka koje čitavo ljeto hodaju vani po livadama i samo se ponešto nadohranjuju. One nisu tako masne.“

Tradicija pečenja gusaka doseže daleko u prošlost. U godini 1588. engleska je kraljica Elizabeta II upravo jela svoje Božićno guščje pečenje kad je stigla vijest o pobjedi Engleza nad španjolskom flotom, Armadom. Od tada, guska u Engleskoj

slovi kao tradicionalno Božićno pečenje, a od tuda je navodno ista tradicija došla i u Njemačku. No, guščje pečenje ima i drugu tradiciju koja ima veze s vremenom posta. Prije je naime bilo uobičajeno postiti ne samo prije Uskrsa, nego i prije Božića i to 40 dana, između Martinja i Božića. S guščjim pečenjem na prvi dan Božića vrijeme posta je bilo završeno. No, budući da je guska sama po sebi vrlo masna, mnoge obitelji priređuju lakša jela. Tako i domaćice Amelie Hinze i Gerlinde Jansen: „Mi smo već sve isprobale: Gusku, patku, puricu, zaista sve, no guska nam je bila premasna, patka pretanka, a purica ima previše mesa. Mislim da nema do ukusnog goveđeg pečenja. Ranije je to uvijek bila guska, no u današje vrijeme to su jela koja se brže pripremaju. Mi pretežno jedemo raclett ili fondue, znaci jela kod kojih domaćica nema tako puno posla.“

Ono sto ne smije izostati na Božićnom jelovniku, pa čak ni kod obitelji koje paze na kalorije su slatka jela, počevši od tanjura sa šarolikim izborom kolačića, medenjaka, i drugih raznih slatkiša punjenih orasčićina ili voćem, do Božićnog kolača. Osobito omiljen je tzv. Pfefferkuchen, to su manji kolačići, koji je mogu naći u svakom njemačkom supermarketu, a zovu se tako ne zato sto sadrže biber, već su svoje ime dobili prema zemljama iz kojih se uvoze začini, tzv. Pfefferlaender, odnosno iz orijentalnih zemalja. Ingvar, kardamon i npr. anis jos su križarski ratnici, a kasnije i trgovci donijeli u Europu, a da se za Božić uopće toliko puno peče, također je običaj iz vremena starih Germana. Bočićno pecivo služilo je kao žrtveno davanje Bogu.

Najpoznatiji od svih Božićnih kolača je tzv. Drsdener Stollen. Smatra se da je prvi takav kolač napravio kuhar na dvorcu Hartenstein kod Torgau. Oblik podsjeća na bebu Isusa zamotanog u pelenu, namjerno, da bi se podsjetilo na njegovo rođenje. Kolač je s grožđicama, posut šećerom u prahu. A usput rečeno: ako je slijediti staro njemačko praznovjerje, tada se Božićni kolač ni u kojem slučaju ne smije rezati prije Božića - kaže se da to donosi nesreću. Ukoliko se pak zajednički jede na Božićnu večer, onda to znači zaštitu duša i blagoslov za cijelu kuću. No, to staro praznovjerje, čini se da u Njemačkoj više nikoga ne zanima, jer se Božićni kolač. tzv. Weihnachtsstollen, može naći u regalima prodavaonica već od kasnog ljeta.

O