1. Inhalt
  2. Navigation
  3. Weitere Inhalte
  4. Metanavigation
  5. Suche
  6. Choose from 30 Languages

Kultura

"Grupa 47" - škola demokracije

Književna skupina "Grupa 47", osnovana prije 60 godina, bila je najutjecajnija njemačka književna institucija koja je okupljala sve značajne književnike i književnice njemačkog govornog područja.

default

Hans Werner Richter, inicijator "Grupe 47"

U njoj su bili književnici poput Guentera Grassa i Martina Walsera, Heinricha Boella, Ilse Aichinger i Ingeborg Bachmann, do Uwea Johnsona i Hansa Magnusa Enzensbergera. No to je neformalno druženje, koje je započelo čitanjem vlastitih književnih tekstova, preraslo u legendu poslijeratne njemačke književnosti.

Kada je novinar i književnik Hans-Werner Richter 1947. godine pozvao mlade njemačke književnike u južno njemački gradić Fuessen na druženje i čitanje njihovih književnih tekstova, nitko nije ni slutio kako će ti sastanci prerasti u jednu od najznačajnijih institucija njemačke književnosti.

"Svi bi donijeli svoje rukopise i čitali ih - tako je počelo to što se kasnije nazivalo Gruppe 47" - no ja tada nisam ni imao neku predodžbu o stvaranju književne skupine."

Richter, koji je umro 1993. godine, bio je pokretačka snaga grupe. On je sudionike sastanaka osobno pozivao i to uvijek razglednicom. Ta skupina nije bila nikakv klub ili udruženje s članskom iskaznicom. Ona je de facto postojala samo za vrijeme druženja, koje se u pravilu odvijalo dva puta godišnje. To se smatralo nekom vrstom radionice u kojoj su književnici razmjenjivali iskustva. No oni su imali i jednu veliku ambiciju - nakon iskustava ratnih razaranja, htjeli su odmak od prošlosti i svega što je tradicionalno. Oni su htjeli krenuti od "nulte točke" književnosti, a pokretači su bili nova generacija pisaca koja se pojavila nakon rata.

"Takva generacija uvijek počinje radikalno - tu navodim primjer književnosti - time što želi izbrisati sve što je bilo prije nje. Tek se kasnije uspostavilo kako je zapravo sve - a to vrijedi i za Grupu 47 - predstavljalo bitan, sastavni dio razvoja njemačke književnosti. S druge pak strane, naši knjževnici koji su emigrirali bili su nam veliki uzori. No mi smo željeli odmak od njih," kaže Richter.

Književnost koja je željela mijenjati mentalitet Nijemaca

Prije svega u samom načinu korištenja jezika - bez nepotrebih epiteta i kojekakvih ukrasa i patosa, oni su željli pisati jezikom koji je izravan i blizak stvarnosti. Doduše, pisci se nisu željeli direktno miješati u politiku...

"Ali književnici su vjerovali kako uz pomoć književnosti ipak mogu nešto prokenuti. Nije se radilo o čistom književnom interesu, već o želji da se promijeni mentalitet Nijemaca - onoliko koliko su to oni bili u stanju. I što je moguće dalje od državne vlasti".

Na svojim je počecima "Grupa 47" željela biti nekon vrstom škole demokracije uz pomoć književnosti. Njihov je kredo Hans-Werner Richter formulirao pod mottom: "Kritika - rasprava - nemir".

Samo nekoliko godina nakon osnivanja pojavio se i snažan interes javnosti za djelovanje Grupe 47. Što su bili istaknutiji članovi skupine - poput Boella, Grassa i Uwea Johnsona, to se i više profesionalnih kritičara interesiralo za njihov rad, a sastancima su se pridružili i Marcel Reich-Ranicki i Hans Mayer. Čitanja u uskom krugu pretvorila su se u spektakularne priredbe o kojima su iscrpno izvještavali svi mediji. Uskoro su se pridružil i izdavači u potrazi za rukopisima koje mogu dobro prodavati.

Uspon i raspad Grupe 47

Tako se Grupa 47 pretvorila u instituciju i uskoro zatim u živu legendu. O tome koliko je ona na kraju još bila radikalna, postoje različita mišljenja. Ingeborg Bachman, jedna od najistaknutijih članica skupine, 1964 godine bila je vrlo skeptična:

"Nedavno sam čula kako je politička aktivnost, književno-politička moć grupe vrlo jaka. Ja to nisam zapazila. To što je meni upalo u oči je da njemački pisci, koji vjeruju kako zastupaju radikalna, opasna stajališta, gotovo bez iznimke razmišljaju na vrlo umjeren način. Za njih se u drugim zemljama - na primjer u Italiji ili Francuskoj - vjeruje kako oni zapravo premalo misle."

U grupi se već tada počinju nazirati prve pukotine. U međuvremenu su u skupini bili zastupljeni i pisci mlađe, a ne samo poslijeratne generacije. Mnogi od mlađih pisaca bili su angažirani i u političkim strankama. Uoči izbijanja strudentske pobune 1968. godine "Grupa47" držala se podalje od politike. Članovi poput Hansa- Magnusa Enzensbergera i Petera Weissa više nisu dolazili na sastanke - oni su smatrali kako su rat u Vijetnamu ili pitanja Trećeg svijeta bitnija od književnih rasprava u krugu uzvanika.

Raspad "Grupe 47" 1967. godine bio je logičan razvoj, no njeno je značenje za njemačku poslijeratnu književnost već tada bilo neosporno.